Depresija je poput guste magle koja se spušta na vas bez najave. Kada se nađete unutar nje, sve postaje sivo, teško i neprobojno. Dan po dan, ta magla vam zamućuje vid, potiskuje misli i guši osjećaje. Nekad davno, nisam razumjela što to znači, ali nakon što sam osobno prošla kroz depresivne epizode, mogu reći da je osjećaj iznimno stvaran, iako nevidljiv za druge. Ispričat ću vam kako me trening izvukao iz depresije.

Tijekom tih teških vremena, postala sam poput vlastite sjene. Nema energije, volje za životom, a ono što je nekad bilo jednostavno, sada se činilo kao težak, gotovo nemoguć, rad. Međutim, ono što sam kroz svoje iskustvo naučila jest da tijelo i um nisu odvojeni entiteti. Iako se često čini kao da su odvojeni, zapravo su upleteni u nježnu ravnotežu kroz numinozne spone, nama smrtnicima nevidljive. Kad um pati, tijelo se povuče i postane tromo i teško. Ali na sreću, postoji i druga strana priče – kad pokreneš tijelo, um počinje pratiti.

Početak puta: Dno kao temelj za novi početak

Nije bitan razlog zbog kojeg sam se pronašla u stanju depresije, nije bitno koliko je dugo trajalo. Bitno je da je prestalo, bitno je da sam se iskupila najdražim ljudima čiji su osjećaji stradali dok sam lamatala jezikom, prosipala ogorčenost, rezala i odbijala ičiju pomoć. Bitno je da sam se pokrenula i da sam sad tu gdje jesam.

Nikada neću zaboraviti dan kada sam poduzela prvi korak. Bilo je mračno i hladno. Ležala sam na kauču okružena nepročitanim knjigama i hrpom nesređenih misli – ispod deke s dvije pesice koje su me tješile. Iscrpljena od toga da se osjećam kao stranac u vlastitom životu, odlučila sam – ili ću se pokušati izvući, ili ću se izgubiti potpuno. Nisam imala plan, nisam znala što me čeka, ali znala sam da moram nešto promijeniti.

Trening, iako živim da bih vježbala, mi nije bio prvi izbor, moram biti iskrena. U početku mi je čak je i ideja o odlasku u teretanu bila odbojna. Kako uopće mogu ustati iz kreveta, kad nemam volje nizašto? Tada se dogodilo ono najvažnije – jedna mala misao u trenutku. Taj trenutak u kojem doneseš mikroskopsku odluku, koja ti se čini nebitnom, ali te pokrene, zapravo je početak puta.

Prvi koraci: Tijelo pokreće um i um pokreće tijelo

Počela sam sa šetnjama. Na početku, to su bile jedva dvadesetominutne šetnje kroz kvart s pesicama. Bilo mi je teško, iako bih to prije depresije smatrala smiješnim. Kako je moguće da hodanje bude tako iscrpljujuće? Ali s vremenom, te šetnje su postale duže, disanje smirenije, isto kao i misli. Možda nisam tada bila svjesna, ali tijelo mi je slalo znakove zahvalnosti. Kretanje je bilo jednostavno, ali bilo je nešto. Svaki put kad bih napravila taj mali korak, osjećala sam se mrvicu bolje. I to je bilo dovoljno da nastavim.

Polako, šetnje su postale trčanje. Nisam trčala brzo niti daleko, ali svaki korak bio je korak dalje od te magle. Sjetila sam se nečega što sam negdje pročitala: kada treniramo, tijelo oslobađa endorfine, “hormone sreće”. Nisam odmah osjetila sreću, ali jesam nešto. Bilo je to olakšanje – na trenutak sam uspjela zaboraviti težinu koja me pritiskala.

Trčanje je otvorilo vrata povratku u moju ljubljenu teretanu i treninzima snage. U početku je malo žuljalo ući u teretanu među te sprave i ljude koji su me veselo pozdravljali, kao da se nismo vidjeli godinama, a ne nekoliko mjeseci. Imala sam bizarne misli; da sam zaboravila, da se neću moći ufurati samo tak natrag kako sam mislila, ali išlo je. A uostalom, i da nije, nitko ne gleda tebe, svi su previše fokusirani na sebe. I to pruža slobodu. Osjećaj snage u tijelu je bio nevjerojatan kontrast slabosti u umu. Bilo je kao da postepeno vraćam kontrolu nad nečim što sam izgubila.

Povezano: Kako odabrati najbolji trening za sebe

Fizička snaga kao mentalni ispušni ventil

Kada sam se vratila svojoj rutini treninga, nije dugo trebalo da primijetim kako se tijelo mijenja, ali ono što je bilo još važnije – um je počeo pratiti. Nije se radilo samo o endorfinima, iako su oni bili dio toga. Trening je postao moj bijeg, moj ispušni ventil. Svi oni nagomilani osjećaji – tjeskoba, tuga, frustracija – izlazili su kroz sav taj silni znoj iz mene van. Zamišljala sam da sa svakim ponavljanjem, sa svakim podizanjem utega, izbacujem oblačke te crne magle iz sebe. I uvjerena sam da je tako i bilo.

Taj osjećaj snage nije bio samo fizički. Osjećala sam kako ponovno preuzimam kontrolu nad svojim životom. Depresija je bila poput rupe iz koje se nisam mogla izvući, a trening je bio uže koje me povuklo prema gore. Svaki novi set vježbi, svaki iskorak iz zone komfora, bila je pobjeda nad umorom, letargijom i negativnim mislima. I nije bilo lako natjerati se u početku. Plakalo mi se od muke i nehtijenja, ali bilo je ili ići ili ostati i cmizdriti, kunjati i krasti Bogu i sebi dane. Dane koji su ograničeni… Kad si to osvijestite, nekako se lakše pokrenuti, dići, obući i iskoristiti ono što nam je dano – vrijeme.

Mala pobjeda za svaki dan

Jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučila kroz ovaj proces jest da se ne radi o velikim koracima, već o malim, upornim baby steps s puno padanja na guzu. Čak i kad nisam imala volje ustati iz kreveta, tjerala sam se da napravim barem 10 minuta treninga. Na početku bi to bilo samo istezanje ili par čučnjeva. Nije bilo važno što to nije bio pravi trening; bilo je važno samo to da napravim nešto, bilo što. Sve počinje s prvim korakom, samo poduzmite tog vragolana i ostali će pratiti – to kažu mudri stoici.

Osnaživanje kroz zajednicu

Jedan od ključnih trenutaka u mom putovanju bio je kada sam se pridružila maloj grupi žena koje su također trenirale. Svaka od nas imala je svoju priču, svoje borbe, ali u tom prostoru, nismo bile same. Ta podrška, taj osjećaj zajedništva, bila je neprocjenjiva. Naučila sam koliko je važno ne izolirati se. Možda na početku nisam bila spremna na socijalizaciju, ali sam polako otvorila vrata prema drugima.

Trening u grupi donosi osjećaj pripadnosti, nešto što mi je jako nedostajalo tijekom depresivnih epizoda. Zajedno smo se smijale, poticale jedna drugu, i kada bi neka od nas bila na rubu odustajanja, druge bi je povukle naprijed. Tada sam shvatila koliko su fizička snaga i mentalna snaga povezane – ne samo unutar nas, nego i među nama.

Održavanje mentalnog zdravlja kroz fizičku aktivnost

Depresija je proces, a izlazak iz nje ne dolazi preko noći. Iako su treninzi pomogli da ponovno pronađem sebe, nije bilo savršenog lijeka. Međutim, ono što sam naučila jest da kada redovito treniram, osjećam se mentalno stabilnije. Trening podsjeća da mogu nadvladati prepreke, bile one u obliku teškog dana ili teškog seta čučnjeva.

Uz redovitu fizičku aktivnost, počela sam raditi i na drugim aspektima svog života. Počela sam više obraćati pažnju na prehranu, odmor i mentalnu higijenu. Trening mi je bio kao sidro koje me držalo usidrenom, ali bilo je važno izgraditi cjelokupan sustav podrške – kroz prehranu, san, meditaciju i druženje s ljudima.

Poruka za kraj: Vaše tijelo je alat, iskoristite ga

Na kraju, ono što bih voljela da svaka osoba koja prolazi kroz sličnu borbu zapamti jest da je tijelo moćan alat. Čak i kad se sve čini nemogućim, tijelo je tu, spremno da vam pomogne. Pokrenite ga, polako, korak po korak i vidjet ćete kako će vas um pratiti. Vježbanje nije čarobni štapić koji će izbrisati depresiju, ali je iznimno moćno sredstvo koje može olakšati put prema izlasku iz nje.

Ako ste danas u fazi u kojoj vam i sama ideja o treningu djeluje previše, shvatite da je to normalno. Depresija je teška borba, ali nije nepobjediva. Krenite malim koracima, slušajte svoje tijelo i budite strpljivi. Nitko od nas ne pobjeđuje u ovoj borbi preko noći, ali svaki mali pomak je velika pobjeda.

Vaše tijelo je tu za vas – iskoristite ga, volite ga, pokrenite ga. I prije nego što to shvatite, počet ćete se osjećati jače, kako fizički, tako i mentalno.

Povezano: Kako se dovesti u formu uz samo dva treninga tjedno