Inkontinencija je vrlo čest problem suvremenih žena o kojemu se malo raspravlja.

Što je inkontinencija i kod koga se javlja?

Inkontinencija mokraće, ili kako kaže definicija nekontrolirano, nevoljno istjecanje urina, čest je i najčešće neliječen problem žena današnjice. Procjenjuje se da gotovo 50 % odraslih žena ima neki oblik urinarne inkontinencije, a samo 25-60 % žena koje imaju neke simptome potraži liječničku pomoć. Inkontinencija je vrlo čest problem suvremenih žena o kojemu se malo raspravlja. Pacijentice nerado započinju razgovor o svojoj inkontinenciji i urinarnim problemima zbog neugodnosti, neinformiranosti, nedostatka znanja o mogućnostima liječenja i/ili straha od operacije.

Uz inkontinenciju vežemo narušenu kvalitetu života (vrlo često prisutni su psihološki problemi depresije i tjeskobe), smanjenu radnu sposobnost, seksualnu disfunkciju, brojne morbiditete (česte urinarne infekcije, naročito u starijoj životnoj dobi), vaginalne infekcije (gljivične infekcije) itd.

Postoji cijeli niz rizičnih faktora koje povezujemo s nastankom i razvojem inkontinencije. Životna dob je jedan od važnijih faktora, a iz literature možemo saznati da broj i težina simptoma inkontinencije raste sa životnom dobi. Debljina je svakako jedan od češćih rizičnih faktora, kao i paritet (broj poroda), način poroda, pozitivna obiteljska anamneza, rasa, itd. Brojne studije pokazuju da je stres inkontinencija češća u žena koje se bave sportovima visokog intenziteta koji uključuje trčanje i skakanje.

 

Zašto dolazi do inkontinencije?

Kontinencija ovisi o nenarušenosti fiziologije mokrenja, kao i o nenarušenoj funkcionalnoj sposobnosti samokontrole mokrenja.

Inkontinencije dijelimo u nekoliko većih podgrupa, pa tako najčešće razlikujemo stres, hitnu (urgentnu) i overflow (prelijevajuću) inkontinenciju.

Mnoge žene imaju obilježja više vrsta inkontinencije pa je diferentno kako ih uopće svrstati u određenu grupu. Upravo jasno identificiranje oblika inkontinencije pomaže kod određivanja odgovarajućeg oblika liječenja. Jedan od najčešćih oblika urinarnih inkontinencija u općoj populaciji je upravo stres inkontinencija. Najčešće se pojavljuje u populaciji žena između 45 i 49 godina. Kod pacijentica sa stres inkontinencijom dolazi do nevoljnog otjecanja urina prilikom povećanja intraabdominalnog tlaka (npr. napor, kašljanje, kihanje, smijeh itd.), bez kontrakcije mokraćnog mjehura.

Mehanizmi kojima se opisuje stres inkontinencija uključuju hipermobilnost uretre i oštećenje unutrašnjeg uretralnog sfinktera.

Smatra se da hipermobilnost uretre proizlazi iz nedovoljne „potpore“ mišića dna zdjelice i vaginalnog vezivnog tkiva ispod mokraćne cijevi (uretre) i vrata mjehura. Zbog toga uretra i vrat mokraćnog mjehura gube sposobnost da se potpuno zatvore uz prednji zid vagine. Povećanjem intraabdominalnog tlaka (npr. napor, kašljanje, kihanje, smijeh itd.) mišićna cijev uretre se ne zatvara, što dovodi do nevoljnog i nekontroliranog otjecanja urina, odnosno inkontinencije.

Nedovoljna „potpora“ uretre može biti povezana s gubitkom vezivnog tkiva i/ili zbog kontinuiranog povišenja intraabdominalnog tlaka (tj. kod kroničnog kašlja ili pretilosti) ili traume uzrokovane vaginalnim porodom. Vaginalni porod može uzrokovati izravnu traumu na zdjeličnim mišićima, a također može oštetiti živce, što dovodi do atrofije i disfunkcije mišića zdjelice.

Oštećenje uretralnog sfinktera (ISD eng. intrinsic sfincter defect) drugi je oblik mehanizma nastanka stresne urinarne inkontinencije koja je posljedica oštećenja sluznice i mišićnog tonusa mokraćne cijevi koji normalno održava zatvorenu mokraćnu cijev. ISD je rezultat neuromuskularnog oštećenja i može se primijetiti kod žena koje su imale više operacija zdjelice ili inkontinencije. ISD se može pojaviti u prisutnosti ili odsutnosti hipermobilnosti uretre i obično rezultira ozbiljnim istjecanjem mokraće, čak i uz minimalno povećanje trbušnog tlaka.

 

Liječenje

Početni oblici liječenja za većinu vrsta urinarnih inkontinencija (stresna, urgentna ili mješovita) uključuju promjene načina života (gubitak tjelesne težine, prestanak pušenja itd.), vježbanje mišića dna zdjelice (npr. Kegelove vježbe), zajedno s treningom mokraćnog mjehura.

Ovim konzervativnim terapijama pacijentice se obično liječe šest tjedana prije razmatranja daljnjeg načina i oblika liječenja. Topikalna vaginalna upotreba estrogenskih preparata i primjena određenih lijekova spada također u jedan od načina liječenja koji kod mnogih pacijentica poboljšava stanje.

Ako početni, gore navedeni tretmani nisu dovoljni za pacijente, pomagala za vanjsku potporu (pesari) mogu biti sljedeći učinkovit korak. Pacijente bez odgovarajućeg poboljšanja simptoma potrebno je uputiti na dodatne mogućnosti liječenja (laserska terapija, radiofrekventna terapija, pulsna magnetska stimulacija, elektrostimulacija, elektroakupunktura itd.) koje uključuje i operativno rješavanje problema.

Savjeti

• U slučaju simptoma urinarne inkontinencije potražite liječničku pomoć i savjet bez srama i predrasuda.
• Problem inkontinencije ne događa se samo Vama, to je vrlo čest problem većine žena današnjice.
• Zdrave životne navike, redovne kontrole kod ginekologa i održavanje intimnog zdravlja sigurno pomažu u otkrivanju i sprječavanju težih problema.

Zaključak

Urinarna inkontinencija kod žena veliki je javnozdravstveni problem današnjice o kojemu se malo govori, a čija pojavnost raste s dobi. „Bježanje mokraće“ nije „normalno“ stanje koje se javlja u pred i postmenopauzi, u rjeđim slučajevima i u mlađoj životnoj dobi. Zanemarivanje ili potiskivanje simptoma urinarne inkontinencije bitno narušava kvalitetu života pacijentica, te su razlog za odlazak liječniku, obradu i liječenje.

Zahvaljujući mnogobrojnim terapijskim mogućnostima, a ponajprije individualnom pristupu u liječenju, velikom se dijelu pacijentica ispravnom terapijom može znatno pomoći u liječenju glavnih tegoba uzrokovanih urinarnom inkontinencijom što dovodi i do poboljšanja kvalitete života.

Autor: dr. sc. Danijel Bursać, dr. med., specijalist ginekologije i opstetricije