Veze između braće i sestara su jedne od najtrajnijih veza, te sami redoslijed rođenja predstavlja varijablu po kojoj se djeca razlikuju.
Postoji 50 % naprema 50 % šansi da djeca od svojih roditelja naslijede isti gen, a samo ponašanje ovisi o mnogim drugim genima. Neki autori razlikuju biološki i funkcionalni redoslijed rođenja.
Biološki redoslijed rođenja je određen samim rođenjem, dok se funkcionalni redoslijed može mijenjati (npr. ako jedno od djece odgajaju djed i baka, onda je ono funkcionalno jedinac, bez obzira na biološki redoslijed).
Kroz ovaj članak pokušat ću dati sažeti pregled članaka koji se bave osobinama ličnosti i redoslijedom rođenja. Nastaju li razlike među djecom zbog toga što roditelji svako dijete drugačije tretiraju? Ili su roditelji više usmjereni na najstarije dijete budući da su bili u mogućnosti više resursa u njih ulagali pa od njih više očekuju? Ili se možda djeca međusobno guraju do boljih rezultata s obzirom da se bore za roditeljsku pažnju i vrijeme?
Mada istraživanja nisu jednoznačna, postoje određene sličnosti koje ću ovdje navesti.
Prvorođeno dijete, drugorođeno, trećerođeno…
Prvorođeno dijete često preuzima odgovornost i ima više hrabrosti i povjerenja sam u sebe,
te veoma lako postaje perfekcionist. Roditelji također utječu na “sindrom najstarijega djeteta” jer se prvi puta nađu u ulozi mame i tate pa mogu biti pretjerano zaštitnički nastrojeni, a istovremeno strogi i zahtjevni.
Prvorođena djeca se verbalno bolje izražavaju, manje su impulzivna i uspješnija su u školi. Ambiciozniji su od ostale braće i sestara, te više cijene konformizam i akademsko postignuće. No ona su sklonija anksioznosti i ljubomori, te mogu pokazivati izraženije znakove agresije. Kasnije rođeni sebe češće opisuju kao fizički smione i sklonije upuštanju u opasne sportove. Općenito su buntovniji od prvorođene djece, slobodniji u ponašanju i vole kad ih se mazi.
Jedno drugo istraživanje je pokazalo da su spisateljice najčešće prvorođene, drugorođene češće biraju karijeru u znanosti, dok su umjetnice najčešće najmlađa djeca. Majke više pažnje poklanjaju prvorođenima, ali su prema njima strože i više ih zaštićuju, što može dovesti toga su oni nešto sputaniji tijekom života. Fizički su plašljiviji, pa biraju „sigurnije“ sportove. Majke u istraživanju napominju da su im mlađa djeca omiljenija, a ako je razlika među djecom u primanju i davanju ljubavi velika, starije dijete može biti depresivnije i antisocijalnije. Razlog leži u tome da razlike rastu i postaju sve složenije sa svakim novim djetetom koje se rađa u obitelji, pa se ljubav koju je u početku imalo samo prvorođeno dijete, počinje dijeliti na drugo, treće i ostalu djecu, gdje u najvećem gubitku zapravo prvorođeno dijete koje je u jednom periodu života samo uživalo svu roditeljsku pažnju.
Možemo na ovu situaciju gledati kao na kolač. Prvorođeno dijete ima cijeli kolač za sebe. S drugorođenim ga dijeli na pola. S trećerođenim ga dijeli na tri dijela itd. No nije svoj djeci jednako „teško“ zbog toga.
Mlađa braća i sestre zbog te podijeljene pažnje roditelja imaju manje vremena za podučavanje od strane roditelja, pa se prvorođena djeca često ponašaju kao zamjenski roditelji. Mlađa braća i sestre ih pitaju da im objasne značenje neke riječi ili da im u praksi pokažu kako se rade neke stvari. Mali razmak u godinama povećava natjecanje za roditeljsko ulaganje i tako povećava suparništvo među braćom/sestrama.
Bitno za naglasiti je da veće obitelji više potiču djecu na međusobnu suradnju, te da socioekonomski status obitelj također ima određenu ulogu, jer osobe slabijeg statusa obično imaju više djece, dok osobe višeg statusa u prosjeku imaju manje djece.
Svemu ovome treba dodati i obrazovanje roditelja. Moj diplomski rad koji se bavio socioekonomskim statusom i postignućem djece u osnovnoj školi (ispitane sve osnovne škole u Republici Hrvatskoj) je kao značajnu varijablu dobio samo obrazovanje majke. U smislu da veća obrazovanost majke znači bolje postignuće djece u osnovnoj školi. Obrazovanje oca se pokazala neznačajno. Vjerojatno zbog toga što majke provode više vremena s djecom, više su s njima u interakciji, školskim i izvannastavnim aktivnostima.
Također je bitan i način na koji roditelju odgajaju djecu. Učenje ispravnim vrednotama, vrijeme koje u djecu ulože. Jer ako djecu odgajaju televizor, tablet i mobitel onda se moramo vratiti na „tvorničke“ postavke staromodnog odgoja, a tek nakon toga krenuti sa „modernim“ tekovinama. Kao kad je prije na televiziji išla „Super dadilja“. Ona bi prvo „zrihtala“ mamu i tatu, a tek onda krenula na oblikovanje djece.
A tek kad uključimo i duhovnost u cijelu priču, ona postaje kompletna. Mada, u današnje vrijeme roditelji nemaju previše vremena za to. Jer duhovna dimenzija čovjeka je po Viktoru Franklu (Logoterapija) jedina koja ostaje nepromijenjena uslijed svih životnih loših trenutaka, bilo to alkoholizam, bilo droga, depresija itd. To je jedina dimenzija iz koje može početi kompletna obnova čovjeka. A danas je tako zanemarena, dok bi zapravo na njoj trebalo najviše raditi jer nam ona jedina može pomoći kada nam se svi drugi mostovi „sruše“.
