Prejedanje i pretjerano vježbanje

0
Prejedanje i pretjerano vjezbanje

Foto: Andrea Piacquadio, Pexels

Moje rane dvadesete je obilježio period u trajanju od 2-3 godine tijekom kojeg sam bila u začaranom krugu kompulzivnog prejedanja nakon kojeg je slijedilo pretjerano vježbanje, manijakalno, da budem iskrena.

To je izgledalo otprilike ovako; od ponedjeljka do petka bi se držala „pravilne prehrane“ (čitaj: dijete), treninga svaki dan, a kad bi konačno došao vikend pojela bih toliko svega, u tolikim količinama da ne bi znala što sam sve i koliko sam pojela.

Glavom su mi prolazile misli tipa: „Ma ne sekiraj se, pojedi, potrošit ćeš preko tjedna – trenkaš svaki dan i ne budeš puno jela.“

Ili „Ma pojedi sad još kolača i onda nećeš sljedećih mjesec dana ništa slatko.“

Naravno da se to ne bi tako odigralo jer bi prazno obećanje do sljedećeg vikenda bilo zaboravljeno ili zamijenjeno nekom njegovom varijacijom.

 

Propadala sam iz mjeseca u mjesec

Nakon prejedanja, istog trenutka kad bi bila prisiljena stati (jer me želudac počeo boljeti), nastupio bi osjećaj krivnje, osjećala bih se jako loše, plakala i zaklinjala se da se više neće ponoviti.

Brzo bi svanuo ponedjeljak, početak novog tjedna i novog režima „čišćenja“ tj. restriktivne dijete u kombinaciji s treninzima koji su znali trajati po dva do dva i pol sata  (svaki dan). Toliko bi malo jela preko tjedna i toliko intenzivno trenirala da sam znala imati vrtoglavice tijekom dana, na faksu, u društvu; a manjak koncentracije neću ni spominjati.

Propadala sam iz mjeseca u mjesec… Menstrualni ciklus mi je stao, kosa je počela ispadati, podočnjake je bilo nemoguće sakriti. Bila sam daleko od vizije sebe same koju sam imala u glavi; vitke, ravnog trbuha, vretenastih mišića…

Cura koja bi se pojavila u ogledalu kad bih stala pred njega je bila blijeda, sa „škembicom“ oko donjeg dijela trbuha (koja se nikako nije dala maknuti), tanke plave kose, s tamnim kolutovima oko očiju. Jedino su mi noge i ruke bile po volji – od silnog trčanja i stotine čučnjeva koje bi tijekom tjedna odradila.

Bio je jedan od takvih momenata koji me natjerao da odem doktorici opće prakse pa zatim endokrinologu. Iako mi u datom trenutku nije bilo ni na kraj pameti da sam si svojim načinom života poremetila rad metabolizma i osudila se na (vjerojatno) doživotnu terapiju lijekovima za inzulin i štitnjaču.

 

Kako je došlo do svega toga? Zašto sam se prejedala? Kako nisam mogla samo stati? Kako mi je bilo normalno dva i pol sata trenirati?

Nisam znala bolje. Slušala sam svakojake savjete u teretani (što od trenera, što od onih „kvazi“ – „wanna-be“ fitness stručnjaka), čitala svakakve savjete na internetu, uspoređivala se konstantno s dugima, željela sam rezultate preko noći, nisam bila zadovoljna sama sa sobom, nisam znala što znači voljeti samu sebe, nisam znala što znači imati zdravo tijelo, htjela sam biti mršava, htjela sam biti lijepa, dijelila sam hranu na lošu i dobru, na ono što smijem i ono što ne smijem, doživljavala trening kao kaznu za sve ono što sam pojela, a nisam smjela/trebala… mislim da nikad neću znati sve razloge zbog kojih je došlo do takvog disbalansa, ali znam kako se izvući iz takvog začaranog kruga.

Teško je prihvatiti da je sva odgovornost nad svakom našom odlukom na nama. Svaki zalogaj, riječ, radnja, namjera… sve su to odluke. Hoćete li nešto pojesti, odraditi ili nećete je na vama u svakom trenutku vašeg života.

Kada prihvatite svoju odgovornost nad samom sobom – da svaka vaša odluka ima svoju posljedicu, lakše ćete postizati ono što ste si zacrtale. Samo se u trenutku nedoumice pitajte u kojem smjeru će vas odvesti koja odluka? Hoće li vam preskakanje doručka i pecivo iz pekare svaki dan za ručak pomoći da izgubite koji kilogram viška? Hoće li vam beskrajno gledanje TV-a, čitanje „žute štampe“ pomoći da postanete elokventne i koncizne? Neće. Isto kao što vam trganje na beskrajnom treningu i potpuno izbjegavanje ugljikohidrata neće pomoći da budete fit i zdrave.

 

Kako sam se riješila tog začaranog kruga koji sam si složila?

Prihvatila sam odgovornost za sve svoje zalogaje, treninge, izlike, opravdanja, misli i riječi koje sam govorila samoj sebi. Osvijestila sam koliko toga je pod mojom kontrolom i okrenula to u svoju korist.

Dan po dan sam se borila sa starim porivima, osjećajem da nisam dovoljno odradila u 60 minuta treninga, stalnim podsjećanjem da je svaki komad kolača, nakon što sam pojela već jedan, previše i da mi ne treba, da još jedan komad mogu pojesti sutra, konstantno sam se podsjećala na cilj – zdravo tijelo, zadovoljan i miran duh. Smirenost. Život bez grča u kojem su me držale misli da nisam dovoljno dobra, da manje vrijedim ili da nešto ne mogu zbog malo masnih naslaga na trbuhu.

Naučila sam da ni jedna dijeta u kojoj se potpuno izbacuje neka skupina namirnica ili zahtjeva velika restrikcija ne vodi do zdravlja, da stvarno vrijedi mudrost poslovice „manje je više“.

Ako ste se pronašle u nekom od ovih redaka, nadam se da je tekst barem malo pomogao, možda potaknuo na razmišljanje i promjenu. 🙂

Vaša Valentina

Share.

About Author

Valentina Sumpor

FITNESS TRENERICA Diplomirana ekonomistica (EFZG) i fitnes trenerica (FITNES UČILIŠTE) s višegodišnjim iskustvom u fitnesu, treniranju i usmjeravanju ljudi ka boljem, zdravijem načinu života. Osnovala je i vodi SanaGravida centar za žene koji je usmjeren na savjetovanje i vježbanje trudnica i žena svih dobi s ciljem poboljšanja kvalitete života žena u našoj zajednici.

Comments are closed.