Roditeljski kompas

0

Toliko puno knjiga o roditeljstvu je napisano da ponekad ne možemo jasno vidjeti „šumu od stabala”. Ponekad su pristupi odgoju djece toliko različiti od knjige do knjige da se pitamo u kojem smjeru uopće krenuti.

Ipak, neke su stvari nepromjenjive: kao roditelji, njihova ljubav, požrtvovnost, ali i autoritet koji proizlazi iz njihove odgovornosti. Kako to i inače biva u životu, prečicama se može negdje doći prije, no ostaje pitanje uz koju cijenu?

 

Roditeljstvo

Roditeljstvo nije posao na kratke staze. Uspjeh je moguće postići jedino ako gledamo dugoročnost „naših malih projekata”. Stvoriti od njih ljude koji će biti odgovorni, savjesni, marljivi, dobrodušni, ispravnog karaktera i životnih stavova je cjeloživotni posao. Roditeljima u vrtiću često kažem da djeca puno lakše i brže usvajaju ono što mi kao roditelji NE izgovorimo. To nas roditelje ponekad zbunjuje – slušaju nas kada „ne treba”, a često nas ne čuju kada treba, odnosno kada im jedan na jedan pokušavamo nešto „usaditi”. Gledajući i promatrajući nas roditelje djeca usvajaju i formiraju svoje stavove o razno raznim stvarima. Gledajući majku kako poštuje i voli njihovog oca i obratno, uče se uspostavljanju normalnih partnerskih odnosa u odrasloj dobi. Mi smo njihove „oči i uši” u svijet odraslih.

Zato moramo biti oprezni kako pred djecom govorimo o odgojiteljima, učiteljima i profesorima. Koliko mi kao roditelji držimo do tih odgojno – obrazovnih struktura, toliko će ih djeca poštovati. Mi se s nekom njihovom odlukom ne moramo slagati, no moramo je poštovati imajući u vidu da su oni nama roditeljima „partneri” u odgoju i obrazovanju naše djece. Djeca prvenstveno moraju poštovati nas, svoje roditelje, da bi naučili poštovati i ostale autoritete kroz svoj život (učitelje, profesore, supružnika, šefa na radnom mjestu itd).

 

Uloga oca

Tu je velika uloga oca u obitelji, koji ne smije kao nekakav prometni redar usmjeravati djecu isključivo majci kada nešto trebaju, nego se mora aktivno uključiti u život svoje djece. Za početak, ako je moguće, nakon dolaska s posla posvetiti djeci vrijeme, ne nositi posao kući i ne „visiti” na mobitelu, tabletu, televizoru.

Uloga oca nije olakšavati djetetu život tako što će ga naučiti da zaobilazi probleme, nego što će dijete usmjeriti na rješavanje problema uz naravno očevu brižnu podršku. Bog je povjerio odgovornost za brak i obitelj muškarcu i on ne smije bježati od svoje odgovornosti, a posebno ne opterećivati ženu dužnostima koje su njemu namijenjene. Iako će žene ponekad biti u napasti da preuzmu sve uloge u kućanstvu, one zbog dobrobiti svoje obitelji to ne smiju napraviti, nego uz Božju pomoć moraju „vratiti lopticu” muževima.

Zato je tu vrlo važna molitva, obiteljska zajednička molitva, jer se kod djece od malih nogu treba razvijati duhovnost. Sveta Nazaretska obitelj nam u tom smislu svima treba služiti kao uzor. Važno je također da kada jedan od roditelja nešto odluči, da ga drugi roditelj pred djecom podupire, bez obzira koliko se djeca bunila na neku odluku.

 

Današnje doba

Supružnici su jedan drugom na prvom mjestu, a nakon toga dolaze djeca, koliko god ovo nekome „čudno” zvučalo. Roditelji također ne smiju govoriti djeci jedan protiv drugoga, jer rušeći jedan drugom autoritet, gube ljubav svoje djece.

Zbog današnjeg načina života, roditelji često imaju „pedagoške napadaje”, dal zbog skakanja po lokvicama, dal zbog skakanja s kauča na fotelju, dal zbog koje lošije ocjene, zaboravljajući da su danas djeca previše „ukalupljena”. Posebno ona koja žive u stanovima, daleko od parkića na kojima se mogu rekreirati. Djeca također trebaju osjetiti i strogoću odgoja, odnosno primjerene kazne kada to situacija zahtjeva.

Neki dan u parkiću čujem kako trogodišnjak majci kaže da je ona “govno”! Zamislite, trogodišnjak. Reakcija majke me možda još i više iznenadila, kada mu na to ništa nije rekla, niti išta poduzela. Zamislite onda što čeka odgojitelje u vrtiću ili učitelje u školi, ako se dijete ovako ponaša prema roditeljima.

Ono na što treba obratiti posebnu pažnju kod odgoja djece je nevidljiva snaga i čvrstina uma, volje i srca što jednom riječju nazivamo karakter. Aristotel je karakter gledao kao „vrlinu” koja se izgrađuje preko:

  • Razboritosti – zdravog ispravnog prosuđivanja, savjesnosti
  • Pravednosti – osjećaja odgovornosti i poštene igre (fair play)
  • Jakosti (moralna/duhovna čvrstina) – odvažnosti i smjelosti, ustrajnosti, dosljednosti
  • Umjerenosti – samosvladavanjem, samodisciplinom, samokontrolom, uzdržljivošću

 

Pred nama roditeljima je veliki izazov

Kao što vidimo iz gore navedenog, pred nama roditeljima je veliki izazov koji se možda čini teško dohvatljiv, no u stvarnosti je svaki dan nova šansa, nova lekcija, nova mogućnost da djeci prenesemo ove vrednote koje zovemo odgojem.

Naša djeca nisu odrasla kada se mogu samostalno brinuti o sebi. Ona postaju odrasla tek kada će se moći brinuti o drugima i to željeti. I tu se vraćamo temeljima, a kamen temeljac, potporni stup svega je obitelj. Obitelj koja je danas na toliko načina napadnuta sa svih strana, da se ponekad čini pravo malo čudo kako obitelj kao neka barka juri olujnim nevremenom oceana i uspijeva stići u zadanu luku.

Cjelokupno iskustvo obiteljskog života u bilo kojoj sredini ukazuje na to da se djeca oblikuju na tri načina, ali u kombinaciji sva tri skupa:

  • Primjerom – ono što dijete iskusi i onda oponaša iz života svojih roditelja i drugih odraslih osoba koje poštuje
  • Usmjerenom praksom – ono što djecu navodi da čine ono što ih roditelji i druge poštovane osobe uzastopno potiču da rade
  • Riječima – ono što djeca čuju od svojih roditelja i drugih kao objašnjenja onoga što se s njima i oko njih događa

 

Odgoj

Odgoj kao takav se „mora” dogoditi. Pitanje koje se nameće samo po sebi je tko će preuzeti ulogu odgojitelja naše/vaše djece? Hoće li to biti televizor? Mobitel? Tablet? Ili ćemo mi roditelji shvatiti da nam je odgoj djece najbitnije životna zadaća? Zato ću ovdje opet naglasiti da roditeljstvo nije prijateljstvo s djecom.

Odgoj znači ponekad donositi odluke koje možda ni sami ne želimo, ali duboku u sebi smo svjesni da do njih mora doći kako bi našu djecu izgradili u one ljude s početka teksta. Svatko od nas se sigurno sjeća trenutaka u životu kada nije razumio postupke svojih roditelja, bunio se protiv njih, svađao se s njima, da bi kasnije uvidio da su ti isti roditelji bili u pravu. To svi shvatimo, prije ili kasnije.

Meni na pamet pada jedna takva situacija iz mog djetinjstva, kada smo zbog rata morali ići u školu u Novu Gradišku (gdje su mene,brata i baku primili prijatelji u svoju kuću), umjesto u rodni Slavonski Brod. Mama je bila hrvatski branitelj, pa je baka čuvala mene i brata dok smo živjeli u Novoj Gradišci. Baka je vikendom odlazila u Slavonski Brod obići didu koji je čuvao kuću, a vraćala bi se nedjeljom popodne. U petak smo u školi za zadaću dobili da do ponedjeljka naučimo pjesmicu na pamet. Baki smo obećali da ćemo je naučiti, no kako bake nije bilo cijeli vikend, mi smo se s domaćinima igrali i družili cijelo vrijeme. Kad se baka u nedjelju vratila i shvatila da nismo naučili niti jedan stih, onako s torbom u ruci je rekla da se vraća u Brod jer da mi nju ne slušamo i ne trebamo. Još uvijek se sjećam emocija koje su me preplavile u tom trenutku, kako sam molio baku da ostane i da ću je najozbiljnije slušati odsad pa nadalje. Nagovarali smo je sigurno dobrih 10 minuta, nakon kojih je baka odlučila ostati s nama. I dan danas kaže da joj je tih 10 minuta vjerojatno najduljih 10 minuta u životu, kada nas je htjela zagrliti jer smo joj nedostajali, ali znala je da nam mora „očitati lekciju” za naše dobro.

Zato je teško roditeljski odnos zasnivati samo na prijateljstvu. Jer je roditeljstvo puno, puno više od „samo” prijateljstva.

Roditeljstvo je bezuvjetna ljubav.

Na pamet mi pada opis ljubavi dvaju zaručnika iz Pjesme nada pjesmama, gdje kaže da ljubav sve prašta, ljubav sve podnosi, ljubav nikada ne prestaje. Čak i kada djeca odu iz obiteljskog gnijezda ona i dalje računaju i znaju da mogu računati na svoje roditelje. Ponekad je već samo to dovoljno. Znati da možeš računati na nekoga. Da nisi sam.

Ferrero (2017) navodi pet najvažnijih obiteljskih pravila:

  • Dogovaranje – obiteljski život bez dogovaranja je obično grupiranje sebičnih pojedinaca
  • Strpljivost – naučiti se nositi sa stvarima na koje ne možemo utjecati
  • Priznanje – uvažavati druge, cijeniti sve ono što pojedinci u obitelji jesu i što čine
  • Prihvaćanje drugih baš onakvih kakvi jesu – pokazivanje bezuvjetnog razumijevanje kao što želimo da drugi nas razumiju
  • Praštanje – možda najteže od svih, no neophodno da obiteljskoj ljubavi zajamči trajnost

Ferrero (2017) navodi također i četiri „jahača” obiteljske apokalipse, pomoću kojih je opisao načine na koje obitelj umire, odnosno dolazi do spirale negativnih međuodnosa, osjećaja i ponašanja koja razaraju obiteljsku ljubav. Oni su:

  • Kritiziranje – prosuđivanje osobe koje znači da bi osoba trebala biti drukčija nego što jest. Umjesto kritiziranja koje napada osobu, trebamo koristiti prigovore koji su usmjereni na određeno nepoželjno ponašanje
  • Preziranje – prezir je ekstremna kritika koja često proizlazi iz osjećaja da nekoga ne prihvaćamo ili ne volimo, da ne odobravamo nečije ponašanje ili se pak želimo nekome osvetiti
  • Obrambene reakcije – one stvaraju probleme zbog toga što napadnuta osoba nikoga ne sluša, zaokupljena je jedino podizanjem obrambenog zida i životom „u rovu“
  • Zid šutnje – kada roditelji i djeca ne postignu mir nakon neke napete situacije i ako nastave s kritiziranjem, preziranjem i obrambenim reakcijama. Ovo se događa kada je komunikacija s ostalim ukućanima tjeskobna ili nepodnošljiva

Roditelji uglavnom imaju dobru nakanu. No ona se ponekad putem izgubi, zaluta, nestane. Djeci treba o svemu govoriti, u mjeri u kojoj oni to mogu razumjeti. Pred djecom ne treba ništa skrivati, nego ih postepeno uvoditi u svijet odraslih da ih on jednom kada dođu tamo ne bi iznenadio i razočarao.

Razgovarajte sa svojom djecom i ne zanemarite duhovnost. Uz Božju pomoć sve ide lakše!

Autor: Matej Čuljak, mag. psych
Psiholog

Share.

Leave A Reply