Što je to svjesno roditeljstvo?
Jednostavno rečeno – to znači biti svjestan svega što u svom roditeljskom pozivu činimo, osjećamo, biramo, razmišljamo. Ovako rečeno, mogli bismo pomisliti: “Pa naravno! Jasno da sam svjestan svega što činim! Osobito u odnosu na svoje dijete.”
No, to nije uvijek tako jednostavno.
Svi mi, kao ljudi u našim svakodnevnim postupcima i međuljudskim odnosima, često razvijemo i koristimo obrasce ponašanja koji proizlaze iz naših prethodnih iskustava, te ih redovito automatski ponavljamo bez dodatnog preispitivanja – nekako, reklo bi se, “vozimo na auto-pilotu”.
Neuroznanstvenici tvrde da zapravo većina naših dnevnih rutina spada u nesvjesna, automatska ponašanja, a manji dio situacija činimo promišljenom odlukom. Tako nastaju navike, a navike postaju dio nas te ih počnemo doživljavati kao dio naše osobnosti. Budući da ih osjećamo kao “svoje”, kao vlastito “ja”, još smo manje skloni preispitivati ih. I tako postepeno postanu dio našeg karaktera.
Isto se događa i u odnosu koje kao roditelji imamo s djecom. A ovaj je odnos posebno delikatan upravo stoga što na taj način možemo nesvjesno djeci prenijeti i one navike i vrijednosti koje sami svjesno nikada ne bismo odabrali. Primjerice, roditelj koji u žurbi ne veže sebe u autu sigurnosnim pojasom, to sigurno ne radi s ciljem da ugrozi dijete. No, dijete gleda roditelja i po modelu usvaja ponašajni obrazac, pa i vrijednost (tj. vidi i zaključi “u autu se ne moramo uvijek vezati”). Na taj način možemo ga poučiti upravo suprotno onome čemu smo željeli. To uglavnom radimo nesvjesno, odnosno nismo u tom trenutku potpuno “uključeni” i ne promišljamo što radimo i uz kakve dugoročne posljedice.
Ili primjerice roditelj pušač koji je tu naviku razvio još u mladosti, nastavlja pušiti, i često pritom ne zamišlja svoje maleno dijete kao pušača u adolescentnim godinama. No, upravo se to nekad događa – dijete odjednom počne pušiti. Pošto dijete voli roditelja i s njime se identificira, ono usvaja njegove navike kao primjer kako živjeti. Čak i ako ih bude racionalno uočio i odlučio odbaciti, ne znači da će i uspjeti odabrati zdravije životne navike. To je stoga što smo i tjelesna i emocionalna bića, a nešto znati ne znači nužno to i moći.
Jednostavno, životni stil roditelja djeca “upijaju” i vrlo često usvajaju kao normu. Na taj način možemo prenositi i pozitivne navike, a da pri tome roditelj toga nije svjestan. Npr. roditelj koji čita knjige i odlazi u biblioteku, djetetu poručuje “čitanje knjiga je vrijedno”. Pa ako s nekom navikom i pretjeramo, a druge ima premalo (npr. jako puno čitamo, ali istovremeno ne izlazimo u šetnje i ne bavimo se sportom), time opet prenosimo ideju što je nama važnije, a što manje važno u životu.
Generacijski prijenos obrazaca ponašanja – kako prekinuti začarani krug
Odgovorno roditeljstvo dakle uključuje i stalan, strpljiv rad na sebi.
Svi smo mi kao djeca naših roditelja, ali i djedova i baka, tetki i stričeva i društva u cjelini poprimili neke vrijednost i navike koje i dan danas živimo, pa su tako prisutne i u našem roditeljstvu.
Svaki se roditelj barem jednom našao u situaciji da pomisli “E, ovu rečenicu koju je običavala izgovarati moja mama / moj tata, ja neću nikada reći svom djetetu!” – da bi zatim u nekoj stresnoj situaciji s čuđenjem čuo sam sebe kako izgovara upravo te iste riječi! A onda, zgražajući se nad samim sobom, počne još osjećati i rastući sram i krivnju, jer duboko u sebi zna da to nije najbolji put i da to nije pri punoj svijesti sam izabrao.
No, ima lijeka i za to.
Ono što nas takve situacije uče jest kako su utjecaji naših ranih iskustava iznimno snažni i često nesvjesni. Kao što smo ih na nesvjesnoj razini usvojili, tako nesvjesno i “izlaze van” kada od burnih osjećaja izgubimo samokontrolu. To nas, međutim, ne čini nužno neuspješnim roditeljima ili zlikovcima. To nas čini ljudima.
Ljudi griješe, a uspješni se ljudi (pa tako i roditelji) od neuspješnih razlikuju po tome što – iz svojih grešaka uče.
Stoga je najbolji put za prekidanja snažnog lanca generacijskog prijenosa navika koje ne želimo nositi i prenositi, upravo strpljiv i trajan rad na osvještavanju sebe. Osvještavanju toga što smo sve kao djeca naučili, da bismo mogli odraslo i svjesno izabrati što od toga želimo dalje nositi (i prenositi novim generacijama), a što ne.
No, budući da smo kao bića složeni i slojeviti, to nije lak zadatak. Naime, svjesnim se radom sporo i teško dopire do nesvjesnog dijela. To je stoga što su dominantni valovi moždane aktivnosti potpuno različiti u djetinjstvu i odrasloj dobi; različiti u nesvjesnom i svjesnom dijelu našeg pamćenja i našeg znanja o samima sebi. Zato nije dovoljno samo čitati knjige i posjećivati predavanja, već je nezaobilazan dio ‘bacanja reflektora’ na svoje obrasce upravo korištenje emocionalno nabijenih situacija – u tim situacijama najzornije ugledamo svoje pravo lice; upravo tada i možemo doprijeti do nekih informacija o sebi koje možda nismo ni znali, i koje nam se neće uvijek svidjeti. No, one su put do samospoznaje. A samospoznaja je put do svjesnog roditeljstva.
Kako možemo podizati razinu osobne svijesti? Kako prenositi djeci ono najbolje u nama? Odaberimo trajni rast
Dakle, sada znam kako želim živjeti – tako da budem više svjesna sebe, svojih obrazaca i toga kako oni utječu na moju djecu. Želim donositi svjesne izbore, koji će ići u cilju dugoročne dobrobiti – i moje djece, i mojeg osobnog blagostanja (tjelesnog i mentalnog zdravlja, osjećaja svrsishodnosti, življenja života koji za mene i za svijet ima važan smisao).
No, kako to činiti?
Prije svega, rekla bih, važno je prihvatiti sebe, svoje pogreške i ‘sive zone’, i biti strpljiv sam sa sobom.
Rad na podizanju osobne svijesti dug je proces, kontinuiran, i nikad ne prestaje. Pri tome nam mogu pomoći bliske osobe koje nas poznaju i vole – ako smo spremni čuti kako nas oni vide i doživljavaju, ako smo spremni dopustiti im da budu naša “zrcala” u kojima ćemo se ogledati.
Neće nam se svidjeti sve što vidimo, ali mnogo toga hoće. A za one dijelove koje tek u ogledalu ugledamo i poželimo mijenjati, dobro će nam doći upravo podrška i ruka dragih bliskih ljudi. Najbolji učitelji koje možemo zamisliti u tom su smislu – upravo naša djeca. Roditelj koji je dovoljno otvoren pa i ponizan promatrati reakcije svoje djece, otvoreno ih pitati kako se osjećaju u odnosu s nama i njegovati klimu iskrenosti i pravog autoriteta koji počiva na ravnopravnosti svih članova obitelji, neizmjerno će se u tom odnosu obogatiti.
Kako postepeno počnemo uočavati, a zatim i skidati vlastite maske u odnosu sa svojom djecom (isto vrijedi i za druge odnose – partnerski odnos, braću i sestre, rodbinu, prijatelje i suradnike), bit ćemo sve slobodniji i ispunjeniji.
Budimo pritom hrabri!
Kada tako činimo, naša djeca rastu slobodna od tabua, obiteljskih tajni, lažnih ‘svetinja’ i zabranjenih zona.
Njegujte klimu u kojoj se o svemu smije razgovarati i u kojoj roditelj nije nedodirljivi autoritet, već osoba od krvi i mesa koja isto uči i raste na svom putu, i koja cijeni iskrenu povratnu informaciju koju dobije od svoje djece. A onda, kada takav život postane vaša navika, pa dio vaše osobnosti, moći ćete ići i korak naprijed – učiti svoju djecu kako mogu i sami biti svjesni sebe, svojih odluka i ciljeva.
Kada se pojavi situacija učenja (najčešće to budu situacije sukoba, vrijednosnih razlika, moguće situacije gubitka ili doživljenog gubitka i sl.), iskoristite ju! Ako ste upravo shvatili kako činite nešto loše, pokažite djetetu primjerom kako svjesno birate drugi put. Osvijetlite tog nevidljivog “slona u sobi” (nešto krupno što svi osjećaju i vide, ali o tome ne govore), nazovite ga pravim imenom i recite kako ste odlučili odbaciti tu naviku! Onda strpljivo i dosljedno istražujte kako možete drugačije…. Čitajte, educirajte se, pričajte s drugima, uključite se u grupu potpore, koristite društvene odnose pa i društvene mreže, putujte, istražujte, nikad ne odustajte! Tko se jednom otputi na put osobnog rasta i razvoja, neće nikada sići s te staze, a svojoj će okolini, napose djeci, dati najbolji primjer svjesnog življenja.
Autorica: Ivana Sošić Antunović, psiholog
Preporučena literatura
O ovoj temi više možete pročitati u naslovima:
- Tsabary, S. (2018.) Osvještena obitelj – kako odgojiti samostalno dijete puno samopouzdanja. Zagreb: Ljevak.
- Dissing Sandahl, I. (2018.) Danski odgoj. Zagreb: Egmont.
- Juul, J. (2018.) Četiri vrijednosti koje će djecu pratiti do kraja života. Split: Harfa.
