Kako dijete odgojiti u dobrog čovjeka?

0

U današnje vrijeme, slobodno možemo reći, velike ekspanzije dječjih prava, čini mi se da se sve manji naglasak stavlja na dječje dužnosti i obaveze.

 

Da se odmah razumijemo, ja također podupirem i zalažem se za dječja prava, no kako vrijeme prolazi primjećujem da se u njih ulažu veliki napori, dok se s druge strane dječje dužnosti i obaveze u određenom smislu relativiziraju.

Biti roditelj u današnje vrijeme nije niti malo lagan posao. Vjerujem da to nikad nije bio lagan posao, no čovjek vjeruje da će mu biti lakše u vrijeme ovog silnog napretka, kada smo svi „puno pametniji“ u pogledu razvoja dječjeg mozga, dječjih potreba u ranom razvoju, kada savjete primamo sa svih strana, no uviđamo da je odgoj danas vjerojatno zahtjevniji nego ikad prije.

 

Sretna djeca

Ni situacija u društvu nam ne ide na ruku. S obzirom da je moderno društvo opsjednuto srećom, i roditeljima je glavni cilj da njihova djeca budu sretna. Pošto poto. Sačuvaj me Bože da mi dijete pusti suzu ili da ne može dobiti iste sekunde ono što poželi, ipak je ono zavrijedilo sve najbolje. A zaboravljamo da stvarni život nije bajka, da je često surov, nepredvidiv, pun prepreka i razočarenja preko kojih gradimo svoj vlastiti ja. Pritom zaboravljamo da djeca bez normalnih bolnih iskustava poput neugodnosti, neuspjeha i napora ne mogu razviti psihološki imunitet koji je toliko potreban tijekom cijelog života.

Sve više je roditelja koji se bore s usamljenošću jer je sve više razvedenih. U bijegu od izolacije oni se često okreću svojoj djeci. U nedostatku prijatelja, žele da im djeca budu najbolji prijatelji, što je u određenom smislu neprirodno.

Svi ćemo se složiti da nema univerzalnog recepta za odgoj. To se posebno vidi u višečlanim obiteljima kada metoda odgoja koju smo primjenjivali na prvom djetetu rijetko „pali“ na drugom, trećem itd… Svako dijete je individua za sebe, kao i svaki od nas roditelja. Svaki supružnik u roditeljstvo donosi svoje vlastite stavove, iskustva koja je stekao kroz vlastiti odgoj, kroz obrazovanje, kroz razgovor s drugima, čitanjem literatura i slično. Roditeljstvo nije zanat, već život s djetetom u kojem roditelji, od situacije do situacije, nalaze svoje načine i razloge da zadovolje djetetove i svoje potrebe.

Roditeljstvo je vještina na kojoj velika većina ljudi radi tek kad postanu roditelji. Rijetki su slučajevi da se supružnici prije djeteta educiraju da budu spremniji za roditeljstvo. Činom rođenja djeteta mi postajemo roditelji, a da prethodno nismo stekli nikakvu kvalifikaciju ili stručno osposobljavanje za to.

Jedini model po kojem smo mogli učiti bili su naši roditelji. Kroz njihovo roditeljstvo saznavali smo o njihovim vjerovanjima, uvjerenjima i njihove postupke osjetili na vlastitoj koži. Možda smo im za to zahvalni, a možda nas posljedice i dan danas prate. I mi svojoj djeci, baš kao i nama naši roditelji, želimo samo najbolje – da uspiju u životu i da budu sretni (Kučan, 2011).

Svi smo sigurno, barem jednom, rekli onu famoznu rečenicu: „Kad ja budem roditelj, neću činiti ovo što meni čine moji roditelji“. U želji da izbjegnemo pogreške svojih roditelja, trudimo se biti drukčiji, ponekad i potpuno suprotnih stavova i vrijednosti, ali ni to nije garancija da ćemo biti uspješni onako i onoliko koliko bismo željeli (Kučan, 2011).

Za početak treba prihvatiti onu staru narodnu Tko radi, taj i griješi! jer roditeljstvo nije otporno na greške, koliko god mi voljeli svoju djecu. Roditeljstvo se zasniva na ljubavi, razumijevanju i želji da učinimo najbolje što možemo za svoje dijete. Osjećati da smo voljeni, osjećati da smo za nekog od neprocjenjive važnosti, da smo vrlo važan dio svijeta svojih roditelja je ono što treba djetetu.

 

Dugoročnost odgoja

Ljubav koju dijete dobije od svojih roditelja i koju im uzvraća je resurs koji mu kasnije u životu omogućuje da stvara dobre odnose s drugim ljudima. Najvažnije je da budemo tu za njih, da ih na najbolji način koji znamo u datom trenutku odgojimo da budu ljudi kakve i mi želimo u svojoj okolini. Ovaj rečenica podcrtava dugoročnost odgoja, koja je u današnje vrijeme sve manje prisutna jer roditelji žele djeci ugoditi sad i odmah, inače se moraju nositi s burom emocija i dječjih neprihvatljivih ponašanja, pa radije biraju liniju manjeg otpora.

Djecu se od malih nogu tretira kao centar svemira, dok roditelji izigravaju njihove sluge koje ih vode s aktivnosti na aktivnost i ispunjavaju im svaku želju. Neprestano im govore kako su posebni i iznimno pametni dok ovi ne povjeruju da su stvarno bolji od drugih. Međutim, kad odrastu, to sve više postaje problem. Nisu u stanju surađivati s drugima ili se suočavaju s raznim problemima koji su uzrokovani njihovim sindromom „prezaštićenosti“ od stvarnog života i svijeta.

Dugoročnost odgoja znači da mi odgajamo djecu danas za sutra, preksutra, za tjedan dana, za cijeli život. To znači da poduzimamo određene odgojne postupke kako bismo dijete pravilno usmjerili u život, pokušali mu usaditi određene životne vrednote i vještine za koje smatramo da su poželjne i da bi ih kao odrasla osoba dijete trebalo imati.

Dugoročnost odgoja znači da ponekad djeci moramo reći ne, nešto uskratiti, nešto zabraniti, neku želju dgoditi, neko ponašanje preusmjeriti, a sve s ciljem da naše dijete jednog dana bude čovjek, osoba. U tom smislu mi kao roditelji trebamo/moramo poneku bitku i izgubiti, no rat moramo dobiti.

Zašto izgubiti poneku bitku? Zato što djeci moramo pružiti priliku da se osamostale, da izgrade svoj karakter, svoju ličnost, a to oni najbolje rade kada nam pokažu da mogu napraviti neki zadatak koji smo im povjerili ili kada nešto iz svih sila žele napraviti samo da nam pokažu da nismo trebali sumnjali u njih. Pa sjetite se samo koliko puta smo neke stvari mi kao djeca uspjeli samo na račun inata, dišpeta, jer smo drugima (roditeljima, učiteljima, prijateljima) htjeli dokazati da mi to nešto možemo.

Djeci su osobito važni i potrebni pažnja, pohvala i priznanje, pogotovo od roditelja. Ako im se ne posvećujemo, trudit će se na sve načine da zadobiju pažnju, čak i tako što će nas gnjaviti, ponašati se nepristojno, galamiti, ne učiti, lagati, plakati. Moraju li birati između toga da ih ne primjećujemo ili da ih kaznimo, radije će izabrati ovo drugo, iako je neugodno, samo da dobiju pažnju koja im je potrebna (Kučan, 2011).

Biti voljen, osjećati se voljeno je djeci od, usudio bih se reći, životne važnosti. Mi odrasli smo djeci u tom smislu od velike važnosti, da ih volimo i da ih naučimo kako voljeti, sebe i druge.
Kroz kompleksnost ovih emocija djeca izgrađuju svoje samopouzdanje i samopoštovanje.

 

Granice

Slijedom roditeljskih odgovornosti dolazimo i do pojma granica. Na nama roditeljima je da odredimo granice unutar kojih dijete „živi“. Iako pojam granice može zvučati grubo i ograničavajuće, one trebaju biti takve da ne guše osobnost, slobodu i kreativnost djeteta, već da mu daju sigurnost i priliku da bude odgovorno.

Djeca se lakše snalaze ako im se postave limiti unutar kojih se mogu slobodno kretati. Umijeće roditeljstva je kako istraživati, postavljati i pomicati te granice, a istovremeno dati djetetu potrebnu slobodu kroz koju će učiti biti odgovorno u skladu sa svojim mogućnostima i godinama. Na ovaj način mi kod djeteta postavljamo zdrave temelje na kojima će ono dalje graditi sve one vještine, znanja i umijeća potrebna da bi jednog dana to dijete postalo uspješan i zadovoljan čovjek, sretan svojim smislenim životom.

 


Autor: Matej Čuljak, mag. psych
Psiholog

 

Share.

Leave A Reply