Upoznajte sami sebe

0
Upoznajte sami sebe

Foto: Taryn Elliott, Pexel

Vjerovati sebi i u sebe je nešto što većini ljudi danas manjka, nešto s čime se jako puno ljudi muči. Treba shvatiti da je svatko od nas značajan, prihvatiti sebe sa svim svojim manama, biti svjestan da nismo savršeni, da drugi nisu savršeni.

Zamislimo jednu situaciju. Imamo šator pun ljudi. Možda njih desetero, no šator je zapravo kapacitetom za pet ljudi. Znači, natiskani su unutra. Ono što im odgovara i što ih drži unutra je toplina jer vani je hladno.

No, možemo zamisliti da nakon određenog vremena u šatoru postane zagušljivo i smrdljivo. Dok god pojedinac više vrednuje toplinu i sigurnost koju dobiva unutar šatora, on neće izaći iz njega. Tek kad mu gužva, smrad i manjak privatnosti počnu smetati i u toj cost–benefit analizi shvati da mu toplina i sigurnost više nisu bitniji, tek tada će se on maknuti iz šatora.

Tada treba pobijediti konformizam, koji je promjena ponašanja i uvjerenja prema grupi kao posljedica stvarnog ili zamišljenog pritiska grupe. Sastoji se u nekritičkom stavu o zlu, u cilju da budemo društveno prihvaćeni od grupe s kojom se poistovjećujemo pa čak i kada ona nema ispravne stavove.

Za napraviti ovaj iskorak treba imati puno hrabrosti i vjere u sebe. Učiniti nešto što nikad do tada nismo. Treba shvatiti da vrijedimo izvan grupe. Da je svatko od nas značajan. Jer grupa pojedinca uvijek pokušava ukalupiti u svoja pravila i norme, a pojedinac da bi se razvio do svojih krajnjih granica mora stalno stavljati sebe u situacije koje od njega zahtijevaju promjenu. Promjenu na bolje.

Dok god mi hodamo utabanim stazama i sigurnim putevima, nećemo napraviti radikalnu promjenu u svom životu.

 

Ovdje pripadaju svi oni koji žele nešto više od života, u bilo kojem pogledu, no ne mijenjaju ni jednu sitnicu u svom životu. Oni čekaju da život umjesto njih odradi promjenu, što je isto tako moguć, no manje poželjan scenarij. Jer tada se obično događaju situacije nad kojima mi nemamo kontrolu (bolest, patnja, smrt) no koje nas svejedno tjeraju na promjenu.

Svaka promjena nužno znači izlazak iz vlastitih sigurnosti, nepredvidljivost, kao brod na otvorenom moru. Sa svake strane nas vrebaju oluje spremne da valovima razbiju naš brod, no to kapetana ne sprječava da krene u još jednu plovidbu. Često zadnju. Nakon koje opet dolazi još samo jedna. Upravo ona zadnja.

 

Obrasci ponašanja

Vjerovati sebi i u sebe je nešto što većini ljudi danas manjka, to često vuče korijene iz našeg djetinjstva kada smo morali „biti dobri“ da bi nas drugi voljeli. Kada smo morali raditi ono što drugi vole, inače smo bili „zločesti“ i „neposlušni“.

Tako nastaje obrazac ponašanja. Radimo ono što drugi od nas žele, da bi se osjećali voljeno, prihvaćeno, sigurno. Zaboravljamo da smo svi stvoreni kao originali, da smo svi dragocjeni u Božjim očima. Da nas je On stvorio upravo ovakve kakvi jesmo i da nas takve voli. Upravo ovakve kakvi jesmo. Da su svakome od nas dani talenti da s njima radimo i od njih stvaramo. Svakome su dani i križevi u životu, odnosno situacije iz kojih pokušavamo pobjeći, no na kraju nas uvijek sustignu, kako bismo život shvaćali ozbiljno i kroz „nošenje križa“ pronašli novu snagu i novi smisao za život koji smo do tada vodili.

Svatko od nas se barem jednom u životu osjećao kao zgužvana, bačena, zgažena novčanica od sto kuna. Novčanica koja je bačena na pod. Dok je tako sva neprepoznatljiva, nitko ju niti ne zamjećuje, ne obraća pažnju na nju. Mada je njena vrijednost i dalje ostala nepromijenjena, ona i dalje vrijedi sto kuna. Ali je uslijed situacije u kojoj se našla ostala deformirana, oštećena, slomljena. Kao i mi kada nas možda životne situacije šibaju, možda kolege s posla, možda članovi obitelji. Svejedno je tko. Rezultat je uvijek isti, da ostanemo zgužvani i bačeni sa strane, s osjećajem manje vrijednosti ili pak bezvrijednosti.

No upravo u tim situacijama tuge, bola, jada krije se naša šansa. Šansa da nadrastemo te događaje, da prihvaćajući te situacije kao nešto što se moralo dogoditi, budemo sposobni iz njih crpiti snagu. Jer iz svakog tog lošeg iskustva smo izašli živi. Naučili smo lekciju. Potrebno je samo napraviti zaokret, od mržnje prema sebi do prihvaćanja samog sebe. Jer danas smo svi tu gdje jesmo upravo zbog tih situacija.

Potrebno je prihvatiti sebe sa svim svojim manama, biti svjestan da nismo savršeni, da drugi nisu savršeni i da život često nije pravedan. No da ga se itekako isplati živjeti. Živjeti punim plućima.

Vaš Matej

Share.

About Author

Matej Čuljak, psiholog

Fakultet psihologije je završio 2010. godine te se nakon rada u prodaji i ljudskim resursima skrasio u vrtiću jer ne želi odrasti. U braku je od 2008. godine i sa suprugom Lindom ima četvero prekrasne djece (Emili, Luka, Estera i Filip). Završava edukaciju iz psihoterapije, grana egzistencijalna psihologija – Logoterapija (terapija smislom). Drži predavanja kao psiholog na tečajevima priprave za brak u Zagrebačkoj nadbiskupiji, te radionice za roditelje u sklopu programa Rastimo zajedno.

Comments are closed.