Postavljanje granica – Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe

0

U suživotu s članovima obitelji, bilo da se radi o supružničkim ili roditeljskim odnosima, svakodnevno se suočavamo sa situacijama neslaganja ili sukoba. To je posve prirodno.

 

Što su to osobne granice? Tko sam ja u odnosu prema drugima?

Nema bliskih odnosa u kojima ne dolazi do trenutaka kada moramo izabrati: hoću li sada učiniti onako kako ja želim ili ću se prilagoditi pa surađivati s bliskom osobom, čak iako mi to možda u ovom trenutku ne odgovara najbolje?

Na to pitanje nema jednoznačnog odgovora, nema „recepta“ niti univerzalnog pravila, već odluke donosimo iz situacije u situaciju. Pritom je važno ne pretjerati niti u jednom smjeru. Ako previše čuvamo svoj integritet, po cijenu odnosa s drugima, možemo postati sebični, zatvoreni, okolina nas počinje izbjegavati i na kraju riskiramo biti osamljeni.

Ako pak pretjeramo u drugom smjeru, birajući češće ono što drugi od nas žele, a stavljajući sebe same na zadnje mjesto, u bliskim odnosima možemo se osjećati zapostavljeni, nevoljeni, čak i izrabljeni.
Ni jedno ni drugo nije zdrava mjera čuvanja i sebe i odnosa s bližnjima.

 

Što bi dakle bila neka zdrava mjera?

Naprosto težiti ravnoteži između brige o samom sebi i brige o odnosu s nama važnim ljudima. Zvuči jednostavno, no svi iz osobnog iskustva znamo koliko je taj zadatak često zahtjevan.

Naime, većina nas tijekom djetinjstva to nije naučila. Obrasci ponašanja prema sebi i prema drugima koje smo usvojili odrastajući i koje smo tijekom života toliko puta ponovili da su nam postala automatizirana i gotovo imanentna te ih stoga često doživljavamo kao dio vlastite osobnosti.

Međutim, obrasci ponašanja mogu se mijenjati.

Dapače, dobro ih je svakodnevno osvješćivati i propitivati te uporno zamjenjivati funkcionalnijim ponašanjima, s ciljem da budemo sve bolji i sebi i drugima.

Stoga je poruka ovog članka: budite iskreni prema sebi, živite svjesno, komunicirajte jasno sebe, uz brižno slušanje drugih oko sebe. Tako svakim danom bivamo sve zreliji, sve budniji ljudi, pridonoseći izgradnji boljeg svijeta za sebe i svoju djecu.

 

Zašto je ljubav prema sebi temelj ljubavi prema drugima?

Zapravo, vrlo je jednostavno: onaj tko je upoznao sebe i prihvatio sebe u svim svojim jedinstvenim osobitostima, više je spreman upoznavati i prihvaćati i svoje bližnje u njihovoj jedinstvenosti.

Nasuprot tome, kritičnost prema drugima, visoka očekivanja, nerealni zahtjevi od drugih, neopraštanje i zamjeranje, često su posljedica nepoznavanja druge osobe – njenih osobina, iskustava, mogućnosti i izbora. Isto tako, često su povezani i s našim neprihvaćanjem vlastitih pogrešaka, pretjeranom samokritičnošću, u podlozi koje se krije nedovoljna ljubav prema sebi.

A ljubav prema sebi nije egoizam.

Radi se o dobroj mjeri poznavanja samog sebe, svijesti o tome tko sam i što sam, što volim ili ne volim, što me veseli i privlači, što me rastužuje, a što ljuti, što želim i ne želim, čemu se nadam i čemu težim. No, upoznam li i zavolim sebe, lakše ću i komunicirati samog sebe drugima. Upoznam li samog sebe, moći ću to primijeniti i na druge. Jer, znat ću iz iskustva, da je poznavanje temelj razumijevanja, a razumijevanje temelj prihvaćanja, prihvaćanje pak temelj strpljenja i ljubavi prema drugima.

 

Granice u braku

Za svaki je blizak odnos, pa tako i bračni, važno znati jasno poručiti tko ste i što želite (ili ne želite), a ujedno i čuti blisku osobu – tko je on/ona, što želi, što voli, što ju smeta, što ljuti, a što raduje?

U postizanju tog teškog cilja velika je važnost jasne, čiste komunikacije. Kada govorimo o sebi u prvom licu, bez napadanja, koristeći ja-poruke, govoreći iskreno – tada komuniciramo sebe na jasan način koji podržava i odnos. A kada slušamo drugoga otvorena uha i srca, ne „čekajući u zasjedi“ da preuzmemo riječ, ne kritizirajući i ne moralizirajući, ne „stavljajući“ mu svoje misli u glavu i svoje riječi u usta, već slušajući s iskrenom željom da čujemo i što govori i kako se u vezi toga osjeća – tada sugovorniku poručujemo da nam je važan, da ono što nam govori ima za nas smisla, i time čuvamo zajednički odnos.

To su vještine koje nismo učili u školi, koje često nismo usvojili u primarnim obiteljima, i koje traže ulaganje svjesnog napora kako bismo ih usvojili. Ali se taj napor svakako silno isplati!

Učimo se, dakle, razgovarati u braku na način koji uvažava i jedno i drugo, na način koji podržava i svakog pojedinca u svojoj jedinstvenoj osobi, a isto tako i zajednički odnos.

Primjerice, puno je bolje reći „Kada si na putu, ja brinem, pa volim kada mi se javiš da si sretno stigao.“, nego „Nikad mi se ne javiš!“ ili „Zašto mi se nisi javio?“.
Ili, bolje je reći „Ako me dočeka prljavo suđe, osjećam se nevoljeno – pa te molim da opereš za sobom.“, nego „Baš si lijen.“ ili „Uvijek ja sve moram sama.“

Stoga, koristimo čistu komunikaciju u bračnim odnosima – tako i podržavamo sebe i njegujemo odnose.

 

Granice prema djeci

U odgoju djece također je vrlo važno jasno postavljanje granica. To je obaveza i odgovornost roditelja, ali također potreba i pravo djeteta.

Danas sve češće susrećemo obitelji u kojima nema puno zahtjeva na djecu, ne postavljaju se jasna pravila ili ih se ne poštuje, već se život organizira na način da dijete odlučuje, a odrasli izvršavaju. To nije odgoj u najboljem interesu djeteta.

Dijete treba od roditelja kako ljubav i brigu, tako i jasne i čvrste granice. To mu daje osjećaj sigurnosti, postavlja jasne okvire unutar kojih može sigurno istraživati svoju okolinu, učiti, rasti i napredovati.

Nedovoljno jasnim i nedovoljno dosljednim postavljanjem granica, djetetu ostavljamo puno prostora za izbjegavanje odgovornosti pa i manipuliranje roditeljima, što će djetetu često kratkoročno odgovarati, no zasigurno mu ne koristi u odnosu na dugoročne odgojne ciljeve.

Roditelj koji voli dijete i ima želi ga podignuti u odgovornog odraslog, naučit će razlikovati djetetove želje od njegovih potreba te će zadovoljavati njegove potrebe, ali ne nužno i želje. Nastojat će djetetu jasno iskazati svoja očekivanja, što dopušta i što zabranjuje, što je primjereno ponašanje u pojedinoj situaciji, a što nije, te koje su posljedice poštivanja ili nepoštivanja pravila.

Najbolje odgajaju prirodne posljedice (npr. „ako proliješ, obriši“, „ako srušiš, sagradi ponovno“), radije nego kazna i nagrada, a tjelesno kažnjavanje je neprihvatljivo, iznimno štetno te stoga i zakonom zabranjeno.

Preporučuje se znatno više pohvaljivati željena ponašanja, nego li isticati (naglasiti) neželjena. Dijete voli znati kako nešto treba učiniti, pa mu zato treba vođenje odraslih. Iz kritike i posramljivanja to pak neće naučiti. Što više, tako samo može naučiti da je kao osoba “loš”, nevrijedan ljubavi, što će ga omesti u ljubavi prema sebi pa time i prema drugima. Za dijete nema veće nagrade, od roditeljske pohvale, ponosa i iskaza prihvaćanja.

Postavljanje granica na način pun razumijevanja i ljubavi, bit će dobar temelj kvalitetnim partnerskim i roditeljskim odnosima. Tako se na kraju možemo složiti s Isusovom zapovjedi ljubavi: „Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe!“ te nastojati živjeti na takav način – uz prihvaćanje, ljubav i poštovanje prema sebi i svojim bližnjima.

Autorica: Ivana Sošić Antunović, psiholog

 

O ovoj temi više možete pročitati u naslovima:
• Juul, J. (2007.) Znati reći ‘ne’ mirne savjesti. Zagreb: Naklada Pelago.
• Fromm, E. (2000.) Umijeće ljubavi. Zagreb: VBZ
• Slunjski, E. (2013.) Kako s djetetom razgovarati i razvijati kvalitetan odnos. Zagreb: Ljevak.

 

Share.

Comments are closed.