Iris je konačno odahnula kada je tog poslijepodneva ušla u auto. Malo je reći da je dan bio naporan. Kao i protekli tjedni, uostalom. Rukama je uhvatila volan na koji je oslonila glavu. Duboko je disala. Nije stala od jutra.

Naravno da je prekasno ustala ne želeći se izvući iz mekanog i toplog kreveta, unatoč tome što se alarm na mobitelu oglasio nekoliko puta. Brzinski se odjenula, sažvakala dva keksa, u hodu popila kavu, nanosila maskaru jednom rukom dok je drugom prala zube… Na poslu je zurila u ekran laptopa toliko dugo dok joj slova nisu zaplesala ispred očiju. Nije stigla ni pojesti uobičajeni neukusni sendvič iz kantine pa je samo ulila u sebe još dvije-tri kave iz automata. Toliko bi silno sada željela biti na jednoj od pješčanih plaža Šri Lanke, o kojima joj je jedan poznanik pričao kao o najljepšem mjestu na svijetu. Treba joj odmor, definitivno.

Neočekivani bijeg iz svakodnevice

Ubacila je u brzinu i krenula kući. Prve kapi kiše počele su kliziti niz vjetrobransko staklo. Na velikom rotoru trebala je skrenuti desno, kao i inače, prema gradskom naselju u kojem je živjela. Ni sama ne zna kako, no odjednom je uključila lijevi žmigavac i prešla na lijevi trak koji je vodio prema istočnom izlazu iz grada. Nastavila je voziti brzom gradskom cestom.

Pojma nije imala kamo ide, samo je znala da negdje ide. Nije izašla ni na Sušaku kako bi se vratila natrag u grad. Nastavila je dalje pa još dalje sve dok se nije zaustavila na naplatnoj kućici. Gradska cesta na ovome mjestu postaje autocesta kojom je, pod koprenom magle, Iris nastavila voziti. Nije stala ni na jednom odmorištu. Od pomisli na još jednu kavu prevrtao joj se želudac. Kroz rani mrak nazirali su se obrisi visokih planina. Iza stakla promicala su pusta polja i rijetka naselja, jedva osvijetljena.

Izašla je u Delnicama. Mekana magla nagnala ju je da smanji brzinu po zavojitim šumskim cestama. Evo me doma, pomislila je prisjetivši se svih ljeta koja je provela kod bake Rozalije dok je još bila djevojčica. Prošla je pored doma za starije osobe koji je netko odlučio smjestiti usred ničega, ispod stupova nad kojima se uzdizala autocesta Rijeka-Zagreb. I još mu je nadjenuo naziv Vedri dani. Ubrzala je unatoč klizavoj cesti sve dok nije došla do skretanja za Lokve.

Sve je bilo pusto. Tek je iz unutrašnjosti kuća dopiralo svjetlo kao vidljivi znak da život nije posve iščezao iz ovoga mjesta. Jedina trgovina u mjestu bila je zatvorena, a baš je namjeravala kupiti nešto za dva dana vikenda. Već joj je i želudac počeo davati znakove da je vrijeme da konačno nešto pojede. Čekaj, čekaj, rekla je sama sebi, mogla bih naručiti pizzu ako Iskra još radi. Otkako je umrla njezina baka, u Lokve je rijetko kada navraćala, uglavnom samo turistički, na jedno poslijepodne koje bi provela uz jezero.

Povezano: Katarina Solomun: Džem od naranči

Kuća koja čuva sve što je jednom voljela

Konačno se zaustavila ispred stare drvene kuće. Po navici ili čemu već, u torbi je uvijek nosila ključeve kuće koju je naslijedila. Izašla je u hladnu večer i udahnula svježi zrak. Otključala je vrata i s desne strane uključila sklopku čija je svjetlost u trenu rastjerala mrak. U kući baš i nije bilo toplije nego vani. Kuhinja i maleni dnevni boravak dijelili su isti prostor. Odbacila je torbu i uključila električni radijator. Stresla se od studeni. Čaj, da, čaj bi mogao pomoći, dosjetila se i za par je minuta u ruci držala vrelu šalicu udišući istovremeno opojan miris cimeta i naranče.

Sjela je na trošni, prašnjavi kauč, još uvijek u kaputu, i zaogrnula se jednom od bakinih deka. Nakon kojih pola sata osjećala se bolje. Prostorija se polako zagrijavala, a Iris je kaput odložila na stolicu. Skinula je i cipele. Nazvala je Iskru i naručila pizzu s okusom ananasa. Zašto ne? Pa danas je takav dan koji ni po čemu ne nalikuje na prethodne, i to je dobro, jako dobro. Kada je začula zvonce na vratima, znala je – vikend konačno može početi.

Jela je polako usput se ogledavajući po kući. Zapravo je sve ostalo isto. Osim što je prašina prekrila tragove njezina djetinjstva. Zgužvala je praznu kutiju i odložila je pokraj sudopera. Na putu do kauča razmaknula je kukičane zavjese i zagledala se kroz prljavi prozor. Veliki puni Mjesec zaklonjen putujućim oblacima žutio se na nebu. Navukla je zavjese i zastala nasred kuhinje. A onda je počela otvarati ladice koje bi zaškripale pod njezinim rukama. Prevrtala je među kuhinjskim krpama, stolnjacima, davno zaboravljenim vrećicama praška za pecivo i vanilin šećera, koncima, bilježnicama s ručno ispisanim receptima, kuhačama i čega sve tu nije bilo.

I onda ga je konačno našla. Bio je dobro skriven u praznoj, metalnoj kutiji za kekse. Njezin dnevnik. Dotaknula ga je vrhovima prstiju prije no što ga je otvorila. Dohvatila je drvenu stolicu koja se zaklimala kada je Iris sjela i počela čitati. Po tko zna koji put oživjela je ova stara lokvarska kuća, bakin osmijeh, njezina savršena štrudla od šumskog voća, vožnje biciklom do Golubinjaka i natrag, kupanje u jezeru, radovi u vrtu, branje jabuka, zvuk prastare Singerice, rosna jutra, mirisna posteljina… cijeli jedan svijet koji je Iris sve ove godine pažljivo čuvala poput dragocjene porculanske figurice.

Da, oživio je i on – Luka Malnar, visoki mladić plave kose i plavih očiju koji je najbolje zakucavao koševe, najbolje skakao u zelenu vodu Lokvarskog jezera, koji je uvijek nosio crvene Starke i koji je bio njezina tadašnja najveća ljubav. Naći ćemo se u noći punog Mjeseca ispod stabla jele na jezeru. To mi je Luka šapnuo kad sam se morala vratiti u Rijeku na kraju ljeta. 31. 10. 1997., nasmijala se. Ali ja nikad nisam došla jer sam se te godine silno zaljubila u Marka, pročitala je i naglo se uozbiljila.

Susret pod punim Mjesecom

Odbacila je deku, odjenula kaput, brzinski navukla cipele, uzela ključ od auta i izjurila iz kuće. Potpuno mračnom uzbrdicom odvezla se do jezera. Nisam normalna, stvarno nisam normalna, neprekidno je ponavljala samoj sebi. Zaustavila se na kraju puta, na malenom parkiralištu, i izašla. Točno je znala na koju je jelu Luka mislio. Mobitelom je osvjetljavala mrak oko sebe. I to je bilo sve što je našla – mrak i šum uzburkanog jezera. Glupačo! glasno je zaključila. A onda je posve jasno začula svoje ime: Iris, hej, Iris! Stajao je ispod jele, jednom nogom oslonjen na njezino deblo, u svojim crvenim Starkama. Rukom je zaklonio lice od svjetla mobitela koje ga u trenu zabljesnulo. Luka?! nije mogla vjerovati.

Potrčala je i zagrlila ga. I on je nju zagrlio. Tako mi je drago što te vidim, ni sama ne zna koliko je puta to ponovila. Iako ga nije dobro vidjela, nekako je bila uvjerena da se nije mnogo promijenio svih ovih godina. Smrzavaš se, idi kući, gradska curo, rekao joj je Luka. Uvijek ju je tako zvao – gradska curo. Vidimo se sutra? Ručak u Evi? Ja častim, predložila je. Znaš gdje me uvijek možeš naći, šapnuo joj je Luka i krenuo svojim putem. Kad se vratila u bakinu kuću, umor ju je posve oborio s nogu. Legla je na kauč, onako odjevena, pokrila se dekama i zaspala.

Idućeg jutra odlučila je pobrati cvijeće koje je još raslo u vrtu i odnijeti ga na bakin grob. Pogledala se u ogledalo i zaključila da se definitivno mora urediti ako danas namjerava ručati s Lukom. Prolazeći puteljkom do bakina počivališta, žute krizanteme ispale su joj iz ruku. Toliko joj se zavrtjelo u glavi da je morala čučnuti, samo da ostane povezana sa zemljom, da ne propadne u bezdan bez logike i pravila. Jer, na grobu pored bakinog upravo je pročitala: Luka Malnar, 1992. – 2025. U raj poveli te anđeli.

Povezano: Katarina Solomun: Vino u Gračišću: Tajna kuhanog vina koje miriše kao nijedno drugo