U zraku je lebdio miris kuhanog vina, a u hladnoj zimskoj noći taj je miris bio poput toplog zagrljaja. Katarina Solomun nas vodi u Gračišće, istarski gradić čija atmosfera zimi oduzima dah. Večer je započela jednostavnom željom – posjetiti žive jaslice u Gračišću. Ono što nije očekivala je čaša kuhanog vina koje će zauvijek ostati zapamćeno.

Bila je to jedna u nizu godina kada su zime bile prave zime, one hladne i oštre. Nekoliko dana prije Božića, s prijateljima smo krenuli put Gračišća u Istri kako bismo vidjeli žive jaslice. Poziv smo rado prihvatili jer ionako bismo večer proveli kući, uz nezaobilaznu šalicu čaja koji bi zrak ispunio mirisom cimeta.

Krenuli smo u prilično kasno popodne. Već je bio mrak, jer zimski su dani iznimno kratki, pa sam imala osjećaj kao da se cijelo vrijeme vozim kroz tunel. Cestu bi tek povremeno osvijetlili automobili iz suprotnog smjera ili ulična rasvjeta što u većim, što u manjim mjestima kroz koja smo prolazili. Uistinu je bilo bajkovito vidjeti usnule gradiće smještene na brežuljkastim uzvisinama u kojima je svojom visinom dominirao crkveni toranj ukrašen svjetlećom zvijezdom repaticom.

Nakon otprilike sat vremena vožnje iz smjera Rijeke, stigli smo u Gračišće. Očekivala sam jednaki mir koji se nadvio i nad mjesta uz koja smo prolazili, a kad tamo – gužva, strka, nigdje mjesta za parkiranje. Suprug je zavukao naš tadašnji mali Hyundai na neku ledinu koja je služila kao improvizirani parking. Otvorivši vrata, u mraku, zagazila sam u debeli sloj blata. No, Božić će, nije primjerno posezati za neprimjerenim riječima kojih ni sveci ne bi bili pošteđeni. Obrisavši čizme vlažnim maramicama, kao da se ništa nije dogodilo, čvršće sam zamotala šal i navukla kapu, jer uistinu je bilo jako hladno.

Gračišće – istarski gradić na uzvisini

Gračišće se smjestilo u središnjoj Istri. Prije 2000 godina naselili su ga Gali koji su ga nazvali Galligana. No, kako su migracije okosnica civilizacije otkako je svijeta i vijeka, negdje u 6. i 7. stoljeću doseljavaju se Slaveni koji mu mijenjaju ime u ovo današnje – Gračišće. Tipičan istarski srednjovjekovni grad na uzvisini opasan zidinama, tijekom povijesti je mijenjao svoje gospodare, od akvilejskog patrijarha do Habsburga i Mlečana.

Kroz gradska vrata ušli smo u ložu koja potječe iz 1549. godine. Iako u svojoj osnovi srednjovjekovni, ovaj gradić ima jednu specifičnost. Naime, ovdje ne postoji glavni trg kao središnje mjesto na kojem se odvijao i na kojem se danas odvija svakodnevni život. Gradić je podijeljen na četvrti od kojih svaka ima svoj trg s crkvom, čineći ovu strukturu jedinstvenom i neobično privlačnom.

Kako sam Gračišće posjetila nekoliko puta i u godinama koje su uslijedile, sjećam se da je tada bilo podosta napuštenih i urušenih kuća. Svejedno, prolazeći uličicama, nije se mogla ne primijetiti sva ljepota urbanističkih zahvata koji su tijekom povijesti izmijenili grad, od romanike i gotike pa sve do baroka – a koji je, baš poput Trnoružice, čekao princa da ga probudi iz višegodišnjeg sna. Bilo je te predbožićne godine uistinu mnogo ljudi koji su vjerojatno došli istim povodom kao i mi.

I onda smo ih ugledali, ispred crkve – kao da iz jednog pradavnog vremena preseljeni u ovo današnje. Djevojka odjevena u bijelu haljinu, s velom na glavi. Mladić pored nje odjeven u smeđu drvodjelsku odoru i maleno, sasvim maleno dijete, omotano u mekanu dekicu. Prvo što sam pomislila bilo je – je li mu hladno? Trebale su proći godine da spoznam kako za maleno dijete ne postoji toplije mjesto od majčina zagrljaja. Je li mu ta djevojka bila majka, ne znam, ali njih troje djelovali su tako savršeno i tako spokojno. Kao da su iskoračili s jedne od freski kojih je zasigurno bilo u obližnjim crkvama. Posjetitelji su nas pogurali dalje, jer svi su željeli vidjeti novorođenog čovjeka.

Dobro čuvana tajna

Pa smo tako, privučeni mirisom ovozemaljskih slastica, nastavili dalje u potrazi za fritulama. Iako se njihov miris tako intenzivno osjećao u hladnom zimskom zraku, u improviziranim ugostiteljskim objektima moglo se kupiti samo kuhano vino. Bolje išta nego ništa. Protrljala sam ruke očekujući valjda da će nas poslužiti kao da smo u Ritz-Carltonu. Kad tamo, gospođa u kamp-kućici zagrabila je zaimačom u veliki metalni lonac i svakome napunila četiri čaše. Plastične. Toplina koja je probijala kroz tanku, savitljivu plastiku zagrijala mi je ruke. Potom sam pomirisala crvenu tekućinu. Koloplet mirisa uspeo se mojim nosnicama i trajno nastanio u nekom zakutku mozga. Jer takvo što više nikada i nigdje nisam osjetila.

Oprostite, obratila sam se gospođi koja je kao na traci punila čaše, mogu li Vas nešto pitati?

Recite, slušam Vas… odgovorila je pogleda usmjerenog na metalni lonac s kuhanim vinom.

Što ste sve stavili unutra?

Tek me tada pogledala. Odložila je zaimaču, oslonila se na drveni pult prikolice i rekla: A što Vi mislite? Koliko vidim, čaša Vam je još puna…

Da, još uvijek nisam okusila vino jer sam samo udisala sve te opojne mirise.

Cimet, klinčić… zastala sam nakon drugog sastojka.

I to, svakako. Još najbolje da Vam otkrijem svoj tajni recept. On se u našoj familiji prenosi s koljena na koljeno. Dobro čuvana tajna. I tradicija.

Ali ja… zaustila sam nešto reći, no žena me prekinula: Hajde, probajte već jednom, ohladit će Vam se.

Otpila sam prvi gutljaj. Pa još jedan. Bilo je istovremeno i gorko poput limuna i slatko poput naranče dozrela na mediteranskom suncu. I mirisno, tako intenzivno mirisno.

Naranča možda… pokušala sam.

Ispred kućice već se stvorio red.

Žena mi se nasmiješila i tiho dobacila: Klinčić, cimet, anis, đumbir, kardamon, lovor, kora limuna i naranče, kriška mandarine… A sad sve to lijepo zaboravite. O, vidim, možete dobro potegnuti, ne bi se reklo, nasmijala se. Dajte da Vam natočim još jednu čašu. Kuća časti. I sve najbolje Vam želim u novoj godini.

Više nijedno nije imalo taj okus ni taj miris

Kasnije sam doznala da u pripremi kuhanog vina najviše pažnje zahtijeva njegovo zagrijavanje kojim se smanjuje količina alkohola. Etilni alkohol isparava na temperaturi od 83 stupnja pa je to ujedno i maksimalna temperatura na kojoj se kuhano vino može zagrijavati. I premda neki kažu da se ne isplati koristiti skupa ni vrhunska vina jer će kasnije dodani začini izblijedjeti izvorni bouquet, žena iz kamp-kućice rekla mi je da to nije točno. Pa sad, svakome na volju.

Sve niže zimske temperature polako su počele prazniti gradske trgove. Krenuli smo prema autima. Opijena više mirisom nego okusom, nekako sam zaboravila na ono blato i opet ugazila. Heraklit je rekao da nijedan čovjek dvaput ne ulazi u istu rijeku jer to više nije ista rijeka. Ne mogu to primijeniti na blato, ali svakako mogu na vino. Nakon onog kuhanog iz plastične čaše, više nijedno nije imalo taj okus ni taj miris.

Povezano: Jedno jesensko popodne u Humu: Gdje povijest oživi, a uspomene se stvaraju

Autorica: Katarina Solomun