Knjiga socijalnog psihologa Jonathana Haidta, Anksiozna generacija (The Anxious Generation), predstavlja hitan poziv na djelovanje.

Haidt tvrdi da su dokazi jasni: masovno korištenje pametnih telefona među tinejdžerima uzrokuje krizu mentalnog zdravlja. Potrebne su individualne, kolektivne i zakonske mjere kako bi se ograničio njihov pristup pametnim telefonima.

Haidt svoju knjigu započinje alegorijom. Zamislite da vam netko ponudi priliku da vaše desetogodišnje dijete odraste na Marsu, unatoč tome što postoje brojni razlozi za vjerovati da bi zračenje i niska gravitacija mogli ozbiljno narušiti zdrav razvoj adolescenata i dovesti do dugotrajnih problema. Zasigurno biste, s obzirom na rizike, odbili takvu ponudu.

Prije deset godina roditelji nisu mogli znati opasnosti skrivene u sjajnim novim pametnim telefonima koje su poklanjali svojim uzbuđenim tinejdžerima. No, sve je više dokaza da se djeca koja su odrasla s pametnim telefonima suočavaju s poteškoćama.

Haidt razdoblje od 2010. do 2015. naziva “velikim preuređenjem”. Tijekom tog razdoblja, adolescentski živčani sustav bio je podložan tjeskobi i depresiji zbog svakodnevnog intenzivnog korištenja pametnih telefona.

Djeca nisu dobro

Haidtove dvije ključne tvrdnje su da generacija Z pati od velike epidemije mentalnih bolesti i da su pametni telefoni glavni krivci za to.

Ipak, čitatelji bi trebali biti oprezni u vezi s obje ove tvrdnje – ne u smislu da ih ne trebamo prihvatiti, već da ne smijemo previše olako pristupiti ovim zaključcima. Na kraju krajeva, lako je povjerovati da djeca nisu dobro; starije generacije redovito izražavaju zabrinutost zbog mladih.

Haidt izričito priznaje da su se drugi stručnjaci protivili tvrdnjama o široko rasprostranjenoj tinejdžerskoj anksioznosti. Kao odgovor na to, poziva se na najnovije dokaze iz niza različitih izvora. Ne samo na subjektivne prijave problema, već i na konkretne podatke o samoozljeđivanju, stopama suicida, dijagnosticiranim mentalnim poremećajima i hospitalizacijama zbog mentalnog zdravlja.

Iako se Haidt fokusira na SAD, primjećuje slične promjene u mentalnom zdravlju mladih u mnogim zapadnim zemljama, uključujući Australiju.

No predstavljaju li ova otkrića epidemiju koja zahtijeva odgovore u cijelom društvu? Na tom bi dijelu knjiga mogla dobiti dodatnu vrijednost ako bi na sustavan način predstavila znanstvene nalaze na razumljiv način.

Haidtovi prikupljeni podaci dosljedno pokazuju porast, počevši oko 2010. i ponajprije kod djevojčica, niza poremećaja mentalnog zdravlja adolescenata i zabrinutosti za dobrobit. U širem smislu, podaci u SAD-u pokazuju da su se problemi mentalnog zdravlja, koji su ranije pogađali oko 5-10% adolescenata, udvostručili.

S jedne strane, ovi podaci sugeriraju da je izraz “tjeskobna generacija” donekle pogrešan. Velika većina pripadnika generacije Z nema anksiozne poremećaje – a među onima koji ih imaju, gotovo polovica bi ih imala i bez korištenja pametnih telefona.

S druge strane, brojke su i dalje zabrinjavajuće. Nijedan roditelj ne bi bio miran kad bi svom djetetu dao bilo koju tvar za koju zna da postoji šansa jedan prema deset da će u roku od nekoliko godina izazvati mentalni poremećaj kod djeteta. Podaci također pokazuju da, čak i među onima bez dijagnosticiranih poremećaja, djeca sve češće pate od usamljenosti i drugih zabrinjavajućih pojava.

Možda najalarmantniji dio oštrih krivulja i strmoglavih padova u Haidtovim grafikonima nije trenutačno stanje, već trendovi. U gotovo svim slučajevima, stanje se pogoršava. Moguće je da smo tek na početku razvoja potencijalne katastrofe.

Unesite svoje ideološke preferencije

Ako prihvatimo da postoji ozbiljan problem, postavlja se pitanje uzroka. Ponovno se moramo oduprijeti intuitivno privlačnim odgovorima na ovo pitanje. Brine se da ćemo se svi pogledati u “vještičji zrcalo”, vidjeti ono što želimo vidjeti ili ono što nam preferirana ideologija govori da bismo trebali očekivati.

Zapravo, moguće je da je i sam Haidt djelomično pao u tu zamku. U prethodnoj knjizi, Razmaženost američkog uma, Haidt i njegov koautor Greg Lukianoff tvrdili su da štetni svjetonazori i uvjerenja, prisutni u američkim obrazovnim krugovima, usmjeravaju mlade prema zabrinjavajućim ishodima po mentalno zdravlje.

Haidt i dalje smatra da je „razmaženost“ jedan od čimbenika, ali sada priznaje da ta hipoteza ne odgovara podacima. Konkretno, priznaje da je pad mentalnog zdravlja adolescenata vidljiv u mnogim zemljama, na svim obrazovnim razinama i društvenim klasama.

Postoje li alternativne hipoteze koje bolje objašnjavaju ove podatke? Možda su današnja djeca tjeskobna i depresivna jer i trebaju biti? U konačnici, suočavaju se sa svijetom kojeg obilježava nekontrolirano globalno zagrijavanje, sustavne nepravde, nesigurne budućnosti na tržištu rada i drugo. Ipak, Haidt s pravom primjećuje da prošle generacije, unatoč sličnim negativnim perspektivama, nisu pokazivale slične probleme mentalnog zdravlja.

U konačnici, problem najvjerojatnije proizlazi iz niza čimbenika. Haidt tvrdi da trenutačna situacija nije uzrokovana isključivo korištenjem pametnih telefona. Posljednjih desetljeća također svjedočimo rastu „safetyizma“ – pojma kojeg su on i Lukianoff uveli kako bi opisali stavljanje sigurnosti pojedinca iznad drugih vrijednosti – i tzv. „helikopter roditeljstva“. Ovi fenomeni sve više štite djecu od vitalnog razvoja kojeg donosi fizička igra i nenadzirano istraživanje stvarnog svijeta.

Haidt tvrdi da su roditelji počeli bojati zdravih rizika koje vanjski svijet donosi, čak i dok su katastrofalno otvarali svoju djecu nezdravim opasnostima virtualnog svijeta.

Povezano: Epidemija popustljivog odgoja šteti i djeci i roditeljima

Razvojne brige

Pametni telefoni u početku nisu izazivali veće probleme u razvoju djece. Problemi su započeli oko 2010. godine, kada su se telefoni počeli kombinirati s drugim čimbenicima poput društvenih mreža, brzog interneta, kamere okrenute prema korisniku (koja potiče selfieje), ovisničkih igara, lako dostupne pornografije te besplatnih aplikacija koje maksimiziraju profit kultiviranjem ovisnosti i društvene zaraze.

Ova toksična tehnološka kombinacija omogućila je pametnim telefonima da preuzmu živote djece. Prosječna uporaba od sedam sati dnevno postupno, ali duboko, preuređuje njihove mozgove u razvoju. Haidt smatra da ovo „preuređenje“ dovodi do četiri „temeljna problema“:

• Društvena uskraćenost: pametni telefon je “blokator iskustva”, oduzima sate dnevno koji bi se inače proveli u fizičkoj igri ili osobnim razgovorima s prijateljima i obitelji.
• Nedostatak sna: previše tinejdžera ostaje na pametnim telefonima kasno u noć, kada im je potreban odmor.
• Fragmentacija pažnje: obavijesti i poruke kontinuirano odvlače tinejdžere od sadašnjeg trenutka i zadataka koji zahtijevaju koncentraciju.
• Ovisnost: aplikacije i društvene mreže namjerno su osmišljene tako da „hakiraju“ ranjivosti u psihi tinejdžera, dovodeći do nesposobnosti da uživaju u bilo čemu drugome.

Na temelju ovih temeljnih problema pojavljuju se i specifični problemi povezani s oba spola. Djevojčice su pokazale veću ranjivost na štetne učinke društvenih mreža, dok su se dječaci povukli u svijet online igara i pornografije.

Opasnosti za mentalno zdravlje adolescenata

Jedan od intrigantnih dijelova Haidtove knjige je opis kako su pametni telefoni postali ovisnički i štetni.

Tinejdžeri, kao i svi ljudi, imaju nekoliko osnovnih potreba i emocionalnih pokretača. Potrebu za društvenom povezanošću i prihvaćanjem, osjećajem individualne moći i slobode djelovanja, za seksualnim ispunjenjem i slično.

Haidt objašnjava da su kroz gotovo cijelu ljudsku povijest i evoluciju ti poticaji vodili tinejdžere prema stvarnim aktivnostima u fizičkom svijetu – stvarima poput sklapanja prijateljstava, zajedničkog igranja igara, rješavanja sukoba, obavljanja zadataka, razvoja romantičnih veza i preuzimanja fizičkih rizika.

Iako te aktivnosti mogu dovesti do ozljeda, suza i frustracija, one su ključne za mentalno zdravlje i razvoj tinejdžera. Djeca su antifragilna: potrebni su im ovakvi rizici i stresori kako bi pravilno rasla i razvijala se.

Pametni telefoni – i njihove aplikacije, igre i društvene mreže – također odgovaraju na sve ove unutarnje potrebe, ali bez poticanja stvarnih aktivnosti i važnih ishoda koje one donose, poput bliskih prijateljstava i otpornosti.

Primjerice, tinejdžer se može osjećati usamljeno i žudjeti za povezanošću, pa se pridruži Instagramu ili TikToku. Društvene mreže pružaju vrstu povezanosti i privremeni nalet dopamina. Međutim, ispunjavaju tinejdžerovu trenutnu potrebu na način koji ne uključuje stvarne veze i izazove u stvarnom svijetu. Dugoročno, to ga samo čini još usamljenijim i izoliranijim.

Što možemo učiniti?

Čak i ako prihvatimo Haidtove tvrdnje o porastu anksioznosti uzrokovanom pametnim telefonima, nije jasno kako bismo trebali reagirati. Možda radikalna rješenja nisu potrebna. Možda bi se situacija s vremenom mogla riješiti sama, primjerice daljnjim tehnološkim inovacijama.

Haidt smatra da je kolektivno djelovanje ključno. Po njemu, problem nije samo u tome što su pametni telefoni suštinski korisni i privlačni (zbog čega smo ih svi i željeli u prvom redu); niti je samo to što aplikacije izazivaju ovisnost. Problem – osobito u školskom okruženju – jest to što tinejdžeri koji nemaju pametne telefone riskiraju da budu društveno izolirani, da budu „izostavljeni“ i nikada „u toku“.

Zbog toga Haidt smatra da djelovanje izoliranih roditelja vjerojatno neće biti uspješno. Ironično, ista pojačana roditeljska zabrinutost za sigurnost djece, koju je Haidt ranije kritizirao, mogla bi biti moćna sila za promjenu. Barem će neki roditelji buduće mentalno zdravlje svoje djece smatrati neprikosnovenim ciljem i odnositi se prema pametnim telefonima kao prema modernim „iglama“ koje treba izbjegavati.

Haidt predlaže četiri nova pravila koja bi roditelji mogli uspostaviti kolektivnim djelovanjem uz zakonodavne i regulatorne reforme:

• Bez pametnih telefona prije srednje škole
• Bez društvenih mreža prije 16. godine.
• Škole bez mobitela.
• Više neovisnosti, slobodne igre i odgovornosti u stvarnom svijetu.

Dublji problem

Haidtova knjiga ostavlja čitatelja s dodatnom, dubljom brigom.

Pretpostavimo da je u pravu kada tvrdi da stvari koje vode ljudskom napretku uključuju stvarne fizičke susrete s drugim ljudima: obitelji, bliskim prijateljima, romantičnim partnerima, susjedima, lokalnim zajednicama i grupama.

Takvi su susreti često nepredvidivi, zbrkani, neugodni i frustrirajući. S druge strane, internetski svijet svakim danom postaje sve lakši, jeftiniji i primamljiviji. Inovacije i algoritmi neprestano usavršavaju naše iskustvo. Industrije vođene profitom rade sve agresivnije kako bi privukle i zadržale našu pozornost.

U svemu tome, možda stvarni svijet jednostavno ne može konkurirati. Mentalni zdravstveni problemi koji danas muče generaciju Z mogli bi se pokazati kao izazovi s kojima će se suočavati svaka buduća generacija.

Ako je tako, Haidtove predložene reforme mogle bi označavati tek prvi korak u dugoj borbi između ljudske potrebe za iskustvom i vezom u stvarnom svijetu i moćnih iskušenja internetskog svijeta. Svijeta koji nudi nešto čemu je teško odoljeti: “a od svega pomalo, cijelo vrijeme”.

Povezano: Kako vratiti fokus s društvenih mreža na stvarni život

Autor: Hugh Breakey, zamjenik direktora, Institut za etiku, upravljanje i pravo, Sveučilište Griffith

Uz odobrenje autora, ovaj je članak je preveden s The Conversation.