Tko se tuče taj se voli. Koliko puta smo svi čuli ovu rečenicu? U vrtiću, u osnovnoj školi, u srednjoj školi. Ovom rečenicom su se opravdavala različita ponašanja, većinom dječaka prema djevojčicama, rijetko obrnuto.
Postavlja se pitanje – kako možemo vjerovati u tu rečenicu kada ona opravdava nasilje? Na jedan suptilan način pokušava se opravdati nasilje koje jedna osoba iskazuje pod krinkom pažnje i obazrivosti prema drugoj osobi. Širi problem je što se ovakvo ponašanje ne pokušava preoblikovati u pozitivno iskazivanje pažnje i ljubavi, već se to nasilje opravdava i podržava kao normalno. Često se događalo da se žrtvama ovakvog načina izražavanja ljubavi nije davala sustavna podrška da izađu iz tog začaranog kruga. Da se pojasni da takav način izražavanja ljubavi nije prihvatljiv, već se više puta ponavljalo da to što te netko tuče nije zapravo strašno jer ta osoba nije tako mislila, nije mislila biti zločesta i osvetoljubiva. Problem je dvostruki – nasilnoj osobi se nije ukazivalo na neprimjeren način izražavanja ljubavi, dok se „žrtvi“ takve ljubavi ponavljalo da ju se na takav način voli, da je to prihvatljivo i uobičajeno.
Agresivno ponašanje kao ispušni ventil za frustracije
Od malih nogu se kod djece mogu primijetiti znakovi nasilničkog ponašanja. Promatrajući dijete mi možemo uočiti odakle dolazi to ponašanje ili zbog čega se neko dijete ponaša na način na koji se ponaša. Za to treba poznavati dijete, njegovu obitelj i obiteljsku situaciju. Djeca kroz igru agresivnih uloga mogu prorađivati različite poteškoće i stresne situacije s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Ako se takva igra potiskuje i ne objašnjava, izostaje bitan aspekt učenja socijalnih vještina i odnosa te samoregulacije emocija. Kako se osoba razvija iz djeteta u odraslu jedinku, tako i agresivno ponašanje postaje ili potisnuto ili kontrolirano i modificirano na način da bude društveno prihvatljivo. No, problem nastane kada osoba ne može pravilno usmjeriti svoju agresivnost, te ju počinje iskazivati u situacijama koje su neprimjerene.
Kada promatramo dijete u spontanoj igri, vidljivo je ima li dijete neke mehanizme za pregovaranje, vođenje razgovora ili dijete sve svoje razmirice rješava fizičkim sukobima. Fizički sukobi često znaju biti i posljedica obiteljske situacije, u kojoj dijete ne zna na drugačiji način kanalizirati svoje frustracije, pa se prepušta agresivnom ponašanju kao ispušnom ventilu za svoje frustracije. Velika odgovornost leži na roditeljima, koji će prije posegnuti za gašenjem tog negativnog ponašanja, što može donijeti kratkoročan rezultat, no dugotrajno je bolje riješiti obiteljsku situaciju koja „stresira“ dijete.
Ljubav u činu agresije
S druge strane je također problem što nas se više puta uvjetovalo da mi oprostimo tim ljudima njihovo agresivno ponašanje, što i nije poseban problem, koliko je problematično to što nas se uvjeravalo da sami u tom činu agresije pokušamo naći ljubav. Idući korak je da taj čin agresije prema nama izazove ponašanje koje će udovoljiti našem zlostavljaču, jer kad on jednom bude sretan, ostvarit će se i naša očekivanja da nas netko „bezuvjetno“ voli.
Zašto ostajemo u takvim vezama koje su štetne za naše fizičko i duševno zdravlje? Želimo li svojim dobrim ponašanjem promijeniti nečije loše ponašanje? Svojim submisivnim ponašanjem preoblikovati nečije agresivno ponašanje u prihvatljivo?
Povezano: Mir, mir, mir, nitko nije kriv!
Promjena neće doći sama od sebe
Ono što nas život uči je činjenica da promjena neće doći sama od sebe. Neće doći ni od toga da smo prema nekome med i mlijeko kad se agresivno ponaša prema nama. Promjena mora doći od same osobe koja želi tu promjenu učiniti zbog sebe da ona sama bude kvalitetnija kao osoba. Iz fizičke agresije se nikad neće roditi ljubav. Točka! Fizička agresija je ponašanje (emocionalna reakcija) kojemu je u osnovi namjera da se nanese šteta, da se netko fizički ili psihički povrijedi. Fizička agresija je jedan od većih alarma koji označava da je vrijeme da izađete iz veze u kojoj se nalazite. Ne čekajte da vam se nešto „terminalno“ dogodi. Zauzmite se za sebe dok još možete. Barem toliko si dugujete.
Matej Čuljak
Vaš psiholog