Šta je ovo? Gdje su kolumne?

0

Ovo moram podijeliti s vama jer je vrlo vjerojatno da neću više tako često imati priliku dobiti inspiraciju na ovaj način.

 

Jutro, prije posla. Kava u lokalnom kafiću.

Sjedimo za šankom frend i ja i komentiramo s Ivom situacije… baš sam fino pretvorila riječ „trač“ u ovu formulaciju. Uglavnom, ulazi on. Prijatelj Tomo. Sjeda na svoju stolicu za šankom, skida jaknu, uzima novine da riješi križaljku kao i svako jutro, i bez „dobro jutro“ u mom smjeru uputi kritiku koju su mogli čuti i ljudi koji su sjedili na terasi kroz zatvorena vrata:

„Šta je mala? Gdje su kolumne? Zašto ništa ne pišeš?“

„Dobro jutro i tebi. Nemam vremena, a ni inspiracije za pisanje.“

„Kako molim?“ reče on, vidno začuđen. „Pa zar ja nisam tvoja kuštrava, bradata muza od 130 kg???“ Pogleda me ispod oka i nastavi: „Pa ako u mene nemaš materijala, ja ne znam onda čemu ja tu služim.“ Reče on mudro, nasmije se i sjedne.

„Ajde sam temu baci, izvoli.“

Rekavši to, znala sam da je dobro što se opet nisam našminkala jer svaki njegov javni nastup u meni izazove salve smijeha i onda se ona maskara koju možda zabunom stavim, ubrzo pretvori u panda look oko mojih očiju.

 

I tako krene Tome s pričom

„Ono s romobilima što si pisala onda, e za to ste sve krive vi žene. Evo, krene to već u djetinjstvu. Da, da. Rodi mater sebi sina. Svoju princezu i tako ga i zove „princezo mamina“. Ne mora princeza ništa raditi. Samo mora ići u školu i biti lijep i dobar. A mama će sve za njega. Kupovat mu najskuplju odjeću, kremice, parfemčiće, neka ima on kad već ćaća i mater nisu sve to imali. Težak će mu život biti kad poraste, pa onda nek baš sad uživa. Zašto bi on morao znati cijepati drva, popraviti nešto, pomoći materi da nosi vrećice iz dućana… ne, ne…nek mamina princeza odmara. Mater će sve to. I onda ta princeza uđe u pubertet, pa adolescenciju pa postane bezobrazan, bahat, svađa se. Moj ćaća bi mi trisku zalipio samo da sam pomislio nešto odgovoriti, a kamo li da sam odgovorio. No to je valjda moj problem. I tako naša princeza nosi uske hlače, trifrtaljke, slim fit karirane košuljice iz Zare, depilira si dlake po tijelu, čupa obrve i sve ono što ja, da me ubiješ, ne razumijem. I onda pazi, princeza završi fakultet, ali neće odseliti jer mu je kod kuće baš fora. Sve čisto, spremljeno, oprano. Ima jesti šta hoće, mama za njim skuplja dlake iz umivaonika i ne prigovara jer shvaća da je sama kriva za to. Ali neće priznati, jer mater je mater! I onda, nema se para za auto ili motor, pa se kupi električni romobil, stavi se ruksačić na leđa, slušalice u uši i voza se po gradu kao neki dječačić.“

„E Tomo, a ti imaš kćer?“ pitala sam.

„Imam. I pazi sad. Vodim ja nju neki dan u drogeriju da si kupi dijete kozmetiku. Pubertet ju pere pa treba svašta. Ajde, žensko je pa nek si kupi te kremice, šminku i stvari koje su namijenjene za ženske. Ja se ne mogu dugo zadržavati u tim dućanima jer dobijem epileptični napad kad uđem na odjel muške kozmetike i shvatim da ima proizvoda skoro kao i na ženskom odjelu. I evo tada baš, kad mi nije srce stalo. Naiš’o sam na regenerator za bradu! Pa sve ti hebem, regenerator za bradu! Pa muškoj bradi jedino što treba su ostaci janjetine, mrvice kroasana i možda malo duvana. Kakav hebeni regenerator?“

Tu se naš Tomo već vidno uzrujao pa sam izgubila tok misli jer sam se smijala toliko jako da sam skoro pala s barskog stolca. Tomo – moja muza, kako on kaže, nakon svog 20-minutnog izlaganja, mirno je sjeo na svoju stolicu, jer on kad drži govore – ustane, i počne rješavati križaljku i pijuckati kratku kavu koja se već odavno ohladila.

I tako vam je nama često bilo ovih godina, ali eto neke stvari su se promijenile, pa toga više biti neće. Na žalost.

Frend i ja smo popili kavu do kraja i krenuli svaki na svoj posao, kad je u tom trenu u kafić ušao dečko od svojih cca 30-tak godina u uskim trapericama, kariranoj slim fit košulji vjerojatno iz Zare, počupanih obrva. Laktom sam ošinula Tomu i pokazala mu pridošlicu, na šta je on rekao: „Princeza…dijagnosticirana!“

Ja volim ljude kao što je Tomo zato što na slikoviti i humorističan način ukazuju na stvari koje se mijenjaju u odnosu na standarde i okvire u kojima smo odrasli. Trebate ga čuti kako objašnjava politički ustroj… ali, nećemo o tome.

Ovim putem bih se zahvalila svim Tomama u mom životu koji se bez puno truda pobrinu da osmjeh na mom licu ne bude umjetan i isforsiran.

Ima li Tomo pravo ili ne, to ću ostaviti vama na razmišljanje, ali ja mislim da je u mnogočemu u pravu, na neki svoj specifičan način.

Voli Vas Vaša Nevena s muzom od 130 kg.

Pročitajte i kolumnu Viking na semaforu

 

Share.

About Author

Nevena Skočić

Žena, majka, prijateljica i supruga – to su uloge koje najčešće i najradije igra. Svojom empatijom prema ljudima i životinjama nerijetko sudjeluje u volonterskim akcijama za pomoć. Majka je četrnaestogodišnjaka, koji kao ni ona nije ljubitelj riječi „morati“ ili „trebalo bi“, pa zajedno nerijetko provode vrijeme u raspravama o životnim temama koje i odrasli zaobilaze. Društvena, nasmijana i do bola sarkastična, ljubiteljica je dvosmislenih rečenica i općenito takvog načina komunikacije. Smatra da tako drži svoj um svježim pa se često tako i obraća. Nedavno je objavila svoj prvijenac, roman „Što ne znaš, ne boli“ koji se bavi velikim temama u životu žena 21. stoljeća. Nevena piše nastavak romana.

Comments are closed.