Od kad sam počela primjećivati osobe suprotnog spola (umjesto da napišem dečki zvečki, kako sam ih onda zvala), nikad mi za oko nisu zapinjali namirisani, uredno podšišani, glasni dečki koji su bili u centru pažnje.

Okice su uvijek bježale na one tihe, raščupane i tajnovite, koji su se smijali samo krajičkom usana. Zašto? Pa zato što sam glasna bila ja. Uvijek! I nisam voljela da me se nadglasa. No, dobro, nije baš tako, ali dobar izgovor je zlata vrijedan.

Još jedan od problema koje sam imala je taj da sam se uvijek radije družila s dečkima, nego s curama. Jedan od glavnih razloga je bio taj što nikad nisam voljela trač niti priču o nekom tko nije prisutan. A curice su eto tome sklonije, nego dečki.

Uglavnom, takva rabijatna i borbena djevojčica s kečkicama, poderanih koljena i uvijek nekih tema za razgovor, ostala sam i danas. Bez razbijenih koljena – naravno, jer u mojim godinama svaki pad bio bi gledateljima zabavan, a meni koban, pa sam malo usporila. Kečkice još nosim, ali po doma….da, da. Pitajte mog muža. On dobije fraze kad me vidi takvu, ali zna da sam ja samo djevojčica koja je zarobljena u tijelu velike žene pa tolerira moje povremene djetinjaste ispade.

I tako ja, zarobljena djevojčica u tijelu velike žene, jutros idem na posao. Magla, hladno je. Očistila sam šajbe na autu i krenula polako put posla, gledajući kako je jesen počela navlačiti svoj prekrasan šareni kaput pokazujući nam raskoš svih boja koje je majčica Priroda u svojoj paleti pripremila za nas. Dovukla sam se do Zagreba i stojim u koloni na semaforu. Ispred mene pet automobila.

Zujim i dalje, polubudna jer nisam popila kavu, u nadi da Iva radi i da će mi kava koju mi ona pripremi otvoriti oči. Kad li, na semaforu ugledam pojavu. Bolje rečeno, pola pojave jer mi je auto zaklanjao pogled donje polovice pojave. Visok muškarac, širokih ramena, u kožnoj jakni, čupave crvenkasto smeđe kose svezane u neku ludu punđu, crvenkaste raščupane brade, stoji uspravno i čeka da pređe preko semafora. Sama njegova pojava otvorila mi je širom oči i Ivina kava je pala u zaborav. Hvala ti Bože, Svemiru, Thore i svi vikinški i ini sveci i božanstva, što ste mi u ovo tmurno jutro poslali ovakvo stvorenje da mi otvori oči. Oooo, bit će ovo divan dan, ako je ovako počeo. I uglavnom, upali se pješacima zeleno svjetlo i pojava krene preko ceste… ali nekako čudno. Izgledao je kao da lebdi na oblaku, kako i priliči liku kao što je i on.

Šok i nevjerica

I tako zamišljajući ga u kožnom plaštu s raščupanom kosom kako juri poljima u borbi za pravdu malog čovjeka ili u svom osobnom pohodu na nešto ili nekoga (srce kuca jače nego da sam trčala uzbrdo), ŠOK! NEVJERICA! Pa j.beni Viking se vozi! Vozi se majstor na f.aking električnom romobilu! Aaaaaa, svi vi ranije zazvani sveci – ZAŠTOO? Zašto ste ga uopće morali staviti preda me? Zašto ste mi uopće probudili maštu kad TAKAV lik vozi ROMOBIL?!?!?! Suzo kreni, gasi Internet, motaj kablove… ovo više nema smisla. Zar je i muškarce kao što je on, zarazila ova pomodarska opasnost? Ma nemam riječi.

Molila bi, ako je moguće, da mi netko od vas muških objasni, što se to mora desiti u vašoj glavi da vam uopće padne na pamet kupiti – ROMOBIL! J.benu nabrijanu igračku. Niste ga imali kad ste bili mali? Pa šta onda??? Kupite si motor! Probušite bradavicu, tetovirajte se, nabavite si papigu, pit bula, bilo što, ali romobil… eto, to ne kontam i gotovo. Molim objašnjenje, ako neće biti takvo da ću se lupati glavom od zid, što sam uopće pitala, a znam već sad da hoće. Enivej. Dovukoh se do posla, popih Ivinu kavu i na izlazu iz kafića naletim na kolegu koji radi u jednoj eminentnoj državnoj instituciji.

Silazi s romobila. Istog takvog. Pas mater.
– Jutro Nevenčice.
– Jutro Jura. (jel’ vidite kako okrećem očima dok ovo izgovaram?)
– Ti se sviđa?
– Kaj?
– Pa jurilica! – govori i ponosno pokazuje na igračku.
– A di je jurilica?
– Pa evo je, j.bote, kaj ne vidiš? – još upire prstom u igračku.
– Ne. Vidim nabrijanu i opasnu dječju igračku.
– Haaa?? Kaj, PMS te pere?
– Možda. A koji je tvoj izgovor?

Razgovor je završio. On zbunjen, ja razočarana.

Wall-E

Prisjećam se crtića Wall-E. Jeste ga gledali? Ako niste, da vam ukratko kažem o čemu se radi. Crtić govori o bliskoj budućnosti naše planete, na kojoj je ostao samo jedan robot i žohar. Ljudi su toliko zagadili Zemlju da su morali preseliti na drugu. Na toj drugoj planeti svi samo sjede, debeli su i služe ih roboti. Jedino prijevozno sredstvo su pomične trake. Uglavnom, crtić je iz 2008. a danas je 2019. Zato govorim da je riječ o bliskoj budućnosti, jer eto iz moje perspektive, zaigrane djevojčice s kečkicama koja je zarobljena u tijelu velike žene (da, ja sam po dimenzijama spremna za tu drugu planetu, ali neka hvala, pokrenuh se i bit će bolje), preko maštanja o Vikinzima dolazim do Wall-E-a i spoznaje da je to put kojim smo krenuli.

Ali, dok smo mi još tu, lijepo bi molila sve koji izgledaju kao muškarci, da se tako i ponašaju. Jer ja, nemam dlake na jeziku, spremna sam na svaki odgovor i svjesna svoje pojave, i dalje sam dama kad moram, alapača kad me izazovu, kraljica kad treba i uvijek, ali uvijek žena.

Voli vas vaša, zarobljena s kečkicama Nena.