Ovo je priča za svakog roditelja. Status na prijateljičinom zidu imao je kao i uvijek puno komentara. Ona je zaista posebna osoba. I predivno piše. I prevažno piše. Stoga to niti ne čudi. No, jedan mi je komentar zapeo za oko. Jedna majka kaže kako je najljepša riječ koju može čuti „sletio je“.
Objašnjava kako to svaka majka razumije. Znam što je točno mislila. I nije ovo kritika ljubavi majke. Ovo je nešto što ide malo dublje, ovo je priča za svakog roditelja. Ovo je tekst o vjeri i povjerenju i teretu brige kod onih koji brinu i onih za koje se brine. Putovao sam puno i često. Poslom i privatno. Dok mi je majka bila živa, brinula je svaki taj put kad sjednem u autobus, vlak, avion ili automobil. Čim sjednem osjetim teret te brige na vratu. Kao da netko samo zamišlja loše scenarije. Osjetim strah koji nije moj, no njegov hladan dah je uvijek negdje u blizini. Prepoznao sam to. Bila je to briga moje majke.
Prestao sam joj govoriti kad putujem, kada stižem i kad se vraćam. I bilo je lakše. I ljutila se ona što joj ne kažem. Jer majka je, mora znati gdje joj je sin. Mora uključiti svoju majčinsku brigu. I rekao sam joj zašto joj ne govorim. I shvatila je. Bio sam u pravu. Njena strepnja je težak teret za oboje. Objasnio sam joj da ću uvijek stići tamo gdje krenem. I da ću uvijek biti dobro. Ja to vjerujem jer me vodi vjera. Ona to nije vjerovala jer ju je vodio strah. Zamolio sam je da ako ne vjeruje životu, Bogu, sebi, da počne vjerovati meni. I počela je vjerovati. I ponovno sam joj mogao reći kad putujem. Umjesto straha, pratio me njen blagoslov. I to je bio još jedan razlog da stignem i vratim se svaki put.
Poželite svojoj djeci da polete
Od sletio sam neka vam draže bude čuti LETIM! Jer svi smo stvoreni za to. Nemojte dozvoliti da zbog roditeljskog straha i nepovjerenja vaše dijete odluči ostati prizemljeno i nikad ne iskusi taj let. Jer prizemljen ne živiš. Životariš samo i prazan si. Samo te let ispunjava.
I nije taj strah od leta zaista strah od leta. Jer letovi su sigurni. Strah je to od nečeg drugog. Strah je roditelja koji se boji leta od toga da će mu ptić doletjeti drugačiji, moćniji, jači i veći, samostalniji i da više neće morati sletjeti u gnijezdo. I da će možda svoje gnijezdo saviti negdje daleko. Negdje izvan dometa pogleda roditelja. A jedino je to dobro i prirodno. Jedino tako treba biti.
Sjećam se priče jednog divnog čovjeka čiji je sin otišao raditi daleko. Dogovorili su se jedno ljeto zajedno provesti odmor. I sin ih je odlučio počastiti putovanjem na Tajland. Otac i majka su se uvijek nadali da će se sin nakon što se odškoluje vani i stekne iskustvo u svjetskim kompanijama vratiti doma u rodnu zemlju, u rodni grad. I otišli su na taj zajednički odmor.
Taj otac mi je pričao tu priču. Rekao mi je: „Sin nas je čekao u predvorju hotela, sišli smo i pozdravili se. Pozvao nas je u razgledanje grada. Iako je stigao tek dva sata prije nas, on je znao sve. Gdje trebamo ići, što vidjeti, kako do tamo doći. U tom sam trenutku shvatio da se nikada neće vratiti u svoj rodni grad. Njemu je Hrvatska jednostavno postala premala. Prerastao ju je. Od tada je naš odnos napredovao iako je i tada bio OK. Sada je puno dublji. Nestalo je moga zamjeranja što je otišao, straha hoće li se snaći i njegovog otpora mojoj želji da se vrati. Ostali su samo otac i sin.”
Povezano: Moja djeca su moja snaga
