Sedam jednim udarcem

0

U današnje vrijeme malo tko ide na godišnji odmor bez kakve dobre knjige, barem mi se tako čini dok hodam plažom.

 

Velik broj ljudi ima knjigu kraj sebe. Nekima služi za čitanje, nekima služi kao jastuk, neki je nose zbog grižnje savjesti (kao sramota je samo se izležavati na plaži i uživati u šumu valova), neki se nadaju da će se prisiliti čitati ako bude svaki dan kraj njih.

S obzirom da imam troje djece (9 godina, 3,5 godine i 1,5 godina) od mene se zapravo više očekuje da pazim djecu na plaži, nego da čitam knjige. Kako pobogu mirno čitati na plaži, a da se djeca sama zabavljaju? Kad je danas IN djeci isprogramirati cijeli dan, svaku aktivnost, svaki udisaj, a kasnije se čudimo kako su nam djeca strašno inertna, bezvoljna, kako se ne znaju sama zabaviti i svi se čudimo i pitamo zašto.

I tako sam ja, kad je situacija bila „pod kontrolom“ uzeo čitati knjigu koju je starija kćer uzela za čitanje na plaži. Mogu reći da su me braća Grimm još jednom oduševila, koliko god to nekom zvuči čudno, da se osoba od 36 godina može oduševiti čitajući dječju lektiru.

Radi se o priči pod nazivom „Sedam jednim udarcem“ u kojoj je glavni protagonist krojač koji je jedno jutro krenuo doručkovati pekmez na koji su se okomile muhe. Ni manje ni više nego njih sedam. Nakon što je to vidio, uzeo je neku krpu koju je baš šivao i udario po stolu. Kad je podigao krpu ugledao je sedam mrtvih muha i povikao: “Sedam jednim udarcem!” “Ubio sam sedam jednim udarcem!” Odmah je pomislio da je to vijest koju bi trebali svi znati.

Njegovu su viku čula dva prolaznika koja su pričala o herojima koji ubijaju divove pa kad usred razgovora krojač povika da je ubio sedam jednim udarcem oni pomisliše da je on heroj, ubojica divova, i odvedoše ga kod poglavice jednog obližnjeg sela. Poglavica mu je obećao bogatu nagradu ako ubije diva na livadi koji ih stalno muči i gnjavi. Krojač je prihvatio izazov, no nije se upustio u borbu s divom, nego su jedan drugom zadavali izazove u kojima ga je krojač zahvaljujući svojoj mudrosti i hrabrosti pobijedio. Nakon toga se za njega čulo i do kraljevskog dvora da je „ubojica divova“, na što mu je kralj obećao još veće bogatstvo ako ubije dva diva koja napadaju njegovo kraljevstvo. Krojač je prihvatio izazov i putujući do divova vidio je da su usnuli. Popeo se na drvo iznad njih i čas gađajući jednoga, čas drugoga kamenjem, uspio ih je zavaditi toliko da su se njih dvojica sami poubijali. Nakon toga se vratio na dvor i osim bogate nagrade isprosio je i ruku princeze (ipak su priču pisala braća Grimm 🙂 ).

 

Zašto me se ova priča toliko dojmila?

Netko će reći da krojač nije napravio ništa posebno. Jedan običan krojač. Sedam muha? Pa u moje babe na selu ih ima mali milijun. Upravo u tome i jeste poanta. Nekom je dovoljna muha da krene u životnu avanturu. Da se prepusti, da riskira, da se baci u nepoznato i nepredvidljivo, u konačnici da bezuvjetno vjeruje sam u sebe. Nešto o čemu svi s vremena na vrijeme razmišljamo, o bijegu iz svoje stvarnosti, od svih obaveza, pa makar i na jedan tren čisto iz radoznalosti da vidimo gdje bi nas to odvelo. Upravo to je krojač napravio.

Shvatio je da se život ne sastoji samo od jednoličnog rada i prebivanja na samo jednom mjestu. Svijet mu je mogao ponuditi mnogo više od toga, zato je uzeo samo ono najosnovnije i upustio se u avanturu. Pokazalo se da je imao pravo. Čim je malo izašao iz poznatog mjesta, odmah su mu se počela događati razna uzbuđenja i izazovi.

Krojač je bio vrlo domišljat i znao je kako sačuvati živu glavu i stvoriti ime od sebe. Nije dopustio da ga išta pokoleba. Krojač se nije bojao staviti vlastiti život na kocku samo kako bi ga učinio zanimljivijim.

Zato koliko god vaše „muhe“ nekome bile nebitne ili smiješne, vama predstavljaju „sav svijet“, odnosno pokretačku silu koja će vam dati snage za ono nezamislivo. Kao svojevrsno pozitivno samoispunjujuće proročanstvo.

U samoispunjujućem proročanstvu mi u stvari ništa ne predviđamo već zapravo kreiramo naše buduće ponašanje, mišljenje ili raspoloženje. Kada se ta ponašanja, raspoloženja ili misli realiziraju onda ona predstavljaju dokaz naših početnih predviđanja.

 

Dinamika duha

Viktor Frankl (utemeljitelj psihoterapijskog pravca Logoterapije) bi rekao da je Krojač upoznao svoj noodinamički luk, odnosno prirodnu čovjekovu napetost između biti i tek postati. Čovjek uvijek stoji između već ostvarenog stanja i onog koje bi tek mogao ostvariti i koje vidi kao svoju smislenu zadaću. U logoterapiji govorimo o dinamici duha (noodinamici) koja se uspostavlja u ovom bipolarnom području. Kada govorimo o životnom smislu, čovjek više treba napetost, nego relaksaciju. Biti čovjek znači živjeti u napetosti između već postignutog stanja bitka i još nepostignutog. Tek postati predstavlja neprestani zahtjev i izazov već ostvarenomu.

Zato recimo ne trebamo težiti za homeostazom, za koju podsvjesno svi znamo da ne postoji. Barem ne kao trajno stanje.

 

Što bi točno značila homeostaza?

Bezbrižnost? Trenutak u kojem su sve stvari na svojem mjestu i kada je na nama samo da „uživamo u životu“? Koliko često nam se dogodio takav scenarij?

Homeostaza je zapravo trenutak, a ne trajno stanje. Zato što sve može biti posloženo danas, no već sutra nam se može dogoditi neka situacija koja će totalno promijeniti tijek zbivanja. I ja sam imao posloženo cijelo ljeto, uživanje s troje djece i trudnom ženom. Sve je išlo izuzetno dobro dok jedan dan nisam slomio nogu i život nam se svima okrenuo naopačke. Zato pronađite trenutak u svakom danu u kojem ćete uživati, bio to zagrljaj voljene osobe, dobro skuhana kava, neka radosna vijest, dobar film, odrađeni trening. Svejedno što, bitno je da ste u njemu uživali jer kad-tad će doći situacija izazova koji morate riješiti da biste opet uhvatili svoj bezbrižni trenutak.

Ne zaboravite, svatko od nas je krojač svoje sreće.

 

Autor: Matej Čuljak, mag. psych
Psiholog

Share.

Comments are closed.