Sanjam Dubrovnik

Pinterest LinkedIn Tumblr +
Sanjam Dubrovnik, zena na prozoru

Foto: Ava Sol, Unsplash

Zapravo, sanjam mačke. U sanjarici piše da to znači živjeti u iluziji. Štoviše, puna kuća mačaka, zalutali mali mačići i sav taj ambijent u mojim snovima, značio bi tešku iluziju.

Baš čudno, razmišljam. Kakvu iluziju?

Mislim si tako dok pijem kavu u krevetu, s laptopom na krilu. Na početku rada od doma zaključila sam da zamijeniti radni stol s krevetom nije poželjna opcija jer sam se ukočila već nakon prvog ležećeg radnog dana. Međutim, brzinski sam evoluirala u ogledni primjerak pandemijske radilice. Ništa mi više ne smeta poslovati iz kreveta. Čak štoviše, uživam u tome.

Ili sam u iluziji?

Nedostaju mi kafići. Iako priznajem, sve manje. Prilagođavam se brzo, jer kažu da je plitko i sebično u ovakvim strašnim okolnostima uopće progovarati o nedostajanju tako nevažne stvari kao što je sjedenje u kafićima.

Nedostaju mi frendice. I to sve više, a ne sve manje. Možda zato što njih u nepandemijskim uvjetima ne viđam svakodnevno, pa sve ovo još uvijek doživljavam kao neku sada već uistinu preveliku rupu u druženju.

Zadnja dva, tri tjedna možda mi najviše nedostaje prazno Sljeme. Zbog novinskih izvještaja o ovogodišnjim nesnosnim gužvama na sanjkalištima i skijalištima, odlučila sam ga preskočiti. I bolje mi je tako.

Ili zato sanjam mačke?

Godina dana bez gužvi na cestama, u redovima i na blagajnama. Godina dana nove realnosti. Ne znam više jesam li se ulijenila ili neprestano radim. Ne raspoznajem više rad od odmora, zabrinutost od opuštenosti. Budući da više ne vidim predobro svijet oko sebe, a svakako niti prečesto, nekako počinjem gubiti i svoju sliku u ogledalu.

 

Zato sanjam Dubrovnik. Ali ne u snu, sanjam ga budna.
Sanjam Sunce, zidine, morsku pjenu, Stradun. Sanjam Konavle, sela, kamene kuće, groblje na brežuljku.

Pogled na Dubrovnik

Foto: Morgan, Unsplash

Groblja, simboli smrti i plača, kraja i beznađa, u Dalmaciji ostavljaju neki drugi dojam. Kao da su njihovi tvorci znali nešto što mi ne znamo. Uvijek su na brežuljcima s kojih se vide beskrajna polja, planine i more. Nalaze se na mjestima na kojim se želiš zadržati što dulje i pustiti misli da same slijeću na nepoznate oblake. Dalmatinska groblja jesu mjesta rastanka. Ali ne samo to. Uz poglede koji idu u beskraj, uz vjetar koji nosi dušu, ona su mjesta prelaska.

Pandemija nam je osvijestila iskonski, a donedavno zatomljeni, strah od umiranja. Grmi na nas neka budemo što odgovorniji prema sebi i drugima, kako se ne bi morali rastajati, kako ne bi umrli. Kao da ne shvaćamo da smo smrtni te da nitko ne prelazi slučajno. Kao da se smrti treba bojati. Urla na nas, kaže moglo bi nam se dogoditi da umremo sami. Kao da se drugačije i može umrijeti. Pandemija viče tražeći da slušamo što nam se kaže, kako ne bi nekoga ubili. Jer ako netko umre, krivi su oni koji su ostali živi. Krivnja je tako teška riječ, a još teža spoznaja. I zato slušamo. I zato nestajemo u ogledalima.

Strahujem, dakle nisam.

Velika je razlika između uistinu živjeti i sanjati mačke. Velika je razlika između pokapanja u blato i prelaska u vjetar.

Sanjam šetnje, odmor bez rada, putovanje i susrete. Sanjam kavu na terasi s pogledom na valove, djecu radoznalih očiju, psa izluđenog od novih mirisa, sanjam „di je priša“ i „ke nova“ prolaznike. Sanjam svjesna, ali i dalje samo sanjam.

Tamo negdje oko Uskrsa, nadam se, neću više samo sanjati, nego ću slobodni Grad s idejom slobode, dobrih tjedan dana doslovno udisati. Možda mi tada sasvim slučajno iz ruku ispadne strah od potresa i razbije o stijene ispod zidina. Jer Bože mili, pa koliko je stoljeća prošlo a Dubrovnik i dalje pjeva. Koliko je valova udaralo, koliko je djece rođeno, mrtvih sahranjeno, koliko se ljubavi probudilo i ugasilo, koliko poslova započelo i propalo, ideja oživjelo i zamrlo, koliko pandemija, svjetskih kriza i lokalnih ratova prohujalo, a Dubrovnik se neprestano ponosno osmjehuje, okrunjen zidinama, na suncu, okupan valovima, u središtu pozornosti svog postojanja.

Želim biti kao Dubrovnik! Jer i jesam u dubini duše. Trenutno se možda tako ne čini, budući da se moja svrhovitost svodi na tipkanje u krevetu, život u pidžami i on line shopping. Moje se junaštvo svelo na predoziranje vitaminima i spreman ruksak za slučaj potresa. Ma kakav ruksak, ne budimo smiješni, to se samo tako kaže. Spremne su dvije, tri putne torbe. Ipak je zima, a nas je četvero. Plus pas.

Želim kao Dubrovnik stajati ponosno, praznih ruku, dok se moje umjetne trepavice sretno vijore poput zastave na zidinama. Želim pričati glasno i sanjati smiješne ideje. Želim nositi haljine, šetati polako i imati besmislen cilj. Želim smišljati, premišljati, ništa od toga ne ostvariti, a ujedno ostvariti sve što je trebalo.

Želim, dakle jesam.

Isplanirala sam putovanje u Dubrovnik, a zapravo tražim put za povratak životu. I to baš na Uskrs, i baš u proljeće.

Pročitajte i :
Tko tu koga odgaja – Umjesto da budete čuvari prošlosti, budite dio budućnosti
Pogled u budućnost
Buđenje ženske energije

Share.

About Author

Ena Lav

Zakonita supruga, seljača, majka, rob korporacija i svojih snova, sklona PMS-u i drugim hormonalnim promjenama, zaljubljena u rast i razvoj duha, samokritična i nezadovoljna vlastitim napretkom, u preuranjenoj krizi srednjih godina sa zakašnjelim prihvatom iste, wanna be spisateljica s pola romana, u stvarnom životu pravnica koja često sanja da joj još fali neki ispit do diplome…

Comments are closed.