Sve više ljudi osjeća da im misli ne miruju, da ne mogu dovršiti zadatke, da stalno nešto provjeravaju ili osjećaju tjeskobu bez jasnog razloga. Zašto se to događa? Mogu li slični simptomi biti znak potpuno različitih poremećaja? Zašto neki ljudi stalno traže kontrolu i perfekcionizam, dok drugi ne mogu smiriti misli i osjećaju stalni unutarnji nemir?

Zašto se to događa? Mogu li slični simptomi biti znak potpuno različitih stanja? Često se u pozadini krije razlika između ADHD i OKP poremećaja koju je na prvi pogled teško uočiti. Dok neki ljudi stalno traže kontrolu i perfekcionizam, drugi ne mogu smiriti misli i osjećaju stalni unutarnji nemir.

Sve je više odraslih koji prvi put u životu dobivaju dijagnozu ADHD-a ili opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP). Često se događa da simptomi djeluju slično, pa čak i profesionalci ponekad teško razlikuju te poremećaje. No precizno prepoznavanje nije formalnost – ono je ključno za svakodnevni život, emocionalnu ravnotežu i međuljudske odnose.

U ovom tekstu osvrnut ću se detaljnije na ADHD, OKP i anankastični (opsesivno-kompulzivni) poremećaj ličnosti (OKPL), kako biste razumjeli razlike, sličnosti, uzroke i način na koji utječu na život osobe i njene okoline.

Razlika između ADHD i OKP poremećaja – Zašto ih često miješamo?

Oba poremećaja, i OKP i ADHD, mogu dovesti do teškoća s koncentracijom, odgađanja zadataka i osjećaja unutarnjeg nemira. No kod ADHD-a pažnju odvlače vanjski podražaji i unutarnja potreba za stimulacijom, dok kod OKP-a pažnju zaokupljaju opsesivne misli i rituali. Kod ADHD-a se radnje ponavljaju impulzivno ili iz dosade, dok su kod OKP-a ponavljanja vođena tjeskobom i potrebom da se spriječi zamišljena opasnost.

Kada psiha progovori kroz tijelo: Somatoformni poremećaji

Poremećaji poput ADHD-a i OKP-a spadaju u psihičke poremećaje. To znači da nemaju jasan organski uzrok u smislu oštećenja organa, nego se njihovi simptomi razvijaju iz složenih procesa psihe i mozga. Psihički poremećaji često se mogu manifestirati kroz patološke misli, emocije ili ponašanja. U nekim slučajevima i kroz tjelesne simptome koje osoba doživljava kao stvarne (primjerice višestruki tjelesni bolovi), iako ih ne objašnjava nikakva očigledna fizička bolest. Dakle, nemaju organski uzrok. To vam je ono – idu od jednog do drugog liječnika, na različite dijagnostičke preglede, a sve u redu! Takvi tjelesni simptomi spadaju u kategoriju somatoformnih poremećaja, gdje psiha “pretvara” unutarnju tjeskobu i napetost u stvarne tjelesne simptome poput bolova, probavnih smetnji, ubrzanog rada srca ili napetosti u mišićima. Ti simptomi su stvarni i patološki, iako im organski uzrok često ne postoji.

Biologija mozga: Uloga dopamina i serotonina

Prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema, ADHD se vodi kao hiperkinetički poremećaj, i pripada skupini poremećaja ponašanja i emocija s početkom u djetinjstvu i adolescenciji. OKP  pripada skupini neurotskih poremećaja, poremećaja vezanih uz stres i somatoformnih poremećaja. Već ta podjela pokazuje da je riječ o poremećajima različite prirode, i da se njihov pristup liječenju mora temeljiti na razumijevanju kako psiha i mozak međusobno djeluju.

Kod ADHD-a disfunkcija mozga uključuje prefrontalni korteks i druge regije odgovorne za fokus, planiranje i kontrolu impulsa. Jako važnu ulogu imaju dopamin i noradrenalin, kemijski glasnici u mozgu koji omogućuju motivaciju, koncentraciju i samokontrolu. Kada njihova aktivnost nije optimalna, osoba ima teškoće u održavanju pažnje, upravljanju vremenom i regulaciji impulsa.

Kod OKP-a pak, problem je povezan s prekomjernom aktivnošću određenih moždanih krugova koji reguliraju tjeskobu i kontrolu ponašanja, uz poremećaj serotonina, neurotransmitera koji pomaže u regulaciji raspoloženja i osjećaja sigurnosti. Nedostatak serotonina može pojačati tjeskobu i opsesivne misli, dok višak u određenim uvjetima može otežati fleksibilnost u ponašanju.

ADHD – u fokusu izazovi s pažnjom i kontrolom impulsa

ADHD je neurorazvojni poremećaj koji započinje u djetinjstvu, iako može ostati neprepoznat sve do odrasle dobi. Očituje se poteškoćama u održavanju pažnje, impulzivnošću i, kod nekih osoba, izraženom unutarnjom ili vanjskom hiperaktivnošću. Kod odraslih se hiperaktivnost često ne vidi kao stalno kretanje, nego kao unutarnji osjećaj nemira, ubrzanih misli i teškoće da se osoba mentalno “isključi”.

Evo jednog primjera kako to izgleda u stvarnom životu: Gospodin u 40-im, uspješan u kreativnom poslu, ali stalno kasni s rokovima. Ima deset započetih projekata i nijedan dovršen. Supruga mu često zamjera da “nikad nije prisutan”, jer dok razgovaraju, on već misli na nešto drugo. Često impulzivno prekida druge u razgovoru. Cijeli život slušao je da je “lijeni genijalac”. Tek u četrdesetima dobiva dijagnozu ADHD-a i prvi put razumije da nije riječ o manjku volje, nego o teškoći regulacije pažnje koja ga prati od djetinjstva.

Što stoji u pozadini ADHD-a?

Treba naglasiti da ADHD nije posljedica lošeg odgoja ili manjka discipline. Riječ je o razvojnim razlikama u mozgu, koje su u velikoj mjeri nasljedne. Često se sličan obrazac može prepoznati u obitelji, iako možda nikad nije postavljena dijagnoza. Osim genetike, rani razvojni čimbenici poput komplikacija u trudnoći, prijevremenog poroda ili izloženosti toksinima mogu dodatno povećati rizik, ali roditelji nisu uzrok poremećaja.

OKP – opsesivne misli i ritualno ponašanje

Opsesivno-kompulzivni poremećaj obilježen je opsesijama i radnjama (kompulzijama). Opsesije su neželjene, nametljive misli, slike ili impulsi koji izazivaju snažnu tjeskobu. Kompulzije su ponavljajuća ponašanja ili mentalni rituali (npr. brojanje, ponavljanje riječi u sebi) kojima osoba pokušava smanjiti tjeskobu ili spriječiti neku zamišljenu katastrofu.

Mozak osobe s OKP-om kao da ima “preosjetljiv alarm za opasnost”. Ritual donosi kratko olakšanje, ali dugoročno samo održava začarani krug.

Evo još jednog primjera: Gospođa u 40-im, ima ritualno pranje ruku koje može trajati desetke minuta. Svjesna je da ritual traje predugo i da je pretjeran, ali osjećaj da mora izvršiti postupak jači je od nje. Mentalni mir dolazi tek kada završi postupak, a već sljedeći trenutak opsesija ponovno raste. Njena svakodnevica potpuno je oblikovana tim ritualom – gubi vrijeme, energiju i osjećaj kontrole nad životom. Ritual utječe na posao, odnose s obitelji i socijalni život, čineći da dotična doživljava svakodnevicu kao vrlo iscrpljujuću i frustrirajuću.

Što stoji u pozadini  OKP-a?

Uz biološke čimbenike poput genetike i disbalansa serotonina, važnu ulogu igraju psihosocijalni uzroci. Djeca koja odrastaju u okruženju s visokom kontrolom, pretjeranom kritikom ili stalnim naglašavanjem pogrešaka mogu razviti snažan osjećaj da moraju sve “ispravno” napraviti. Roditeljska uloga nije uzrok poremećaja, ali može pojačati ranu tjeskobu i potrebu za ritualima. Životni stres i traume mogu pokrenuti ili pogoršati simptome.

OKP je kronični poremećaj, što znači da može pratiti osobu dugi niz godina i fluktuirati u težini simptoma. Iako se simptomi ne mogu uvijek potpuno ukloniti, pravovremena terapija može značajno smanjiti tjeskobu i poboljšati kvalitetu života.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti

Anankastični poremećaj ličnosti obilježen je trajnim obrascima perfekcionizma, krutosti i potrebe za kontrolom. Osobe s ovim poremećajem često ne prepoznaju da je njihovo ponašanje pretjerano, jer im se čini normalno i ispravno. Problem uočavaju uglavnom drugi, a osoba sama obično ne doživljava svoje obrasce kao iscrpljujuće kao što je to slučaj kod OKP. Dapače, osobe s poremećajem ličnosti svoje ponašanje doživljavaju kao normalno i vrlo često čak i poželjno.

Evo primjera: Gospodin u 50-im, radi u odvjetničkoj firmi. Svaki dokument mora pregledati najmanje tri puta, ne zato što osjeća tjeskobu, nego jer vjeruje da je to jedini ispravan način da posao bude savršen. Njegov ured je savršeno organiziran, ali kolege i klijenti osjećaju napetost i stres zbog njegove krutosti. Njegova supruga stalno pokušava ublažiti situacije kada suprug inzistira na svom načinu, ali on ne vidi da njegovo ponašanje otežava i njegov i tuđi život. Za razliku od gospođe s OKP-om, ovaj gospodin nema uvid u iracionalnost svog ponašanja i ne doživljava ga kao iscrpljujuće.

Povezano: Kad misli ne prestaju: Kako prepoznati opsesivno-kompulzivni poremećaj

Dijagnoza i terapija

Točnu dijagnozu postavljaju stručnjaci mentalnog zdravlja, najčešće psihijatar i klinički psiholog, kroz detaljan razgovor, razvojnu anamnezu i psihologijsko testiranje. Kod ADHD-a važno je utvrditi da simptomi postoje od djetinjstva, dok se kod OKP-a pažnja usmjerava na prisutnost opsesija i rituala te razinu tjeskobe koju uzrokuju.

Osobe s OKP-om uvijek trebaju potražiti stručnu terapijsku pomoć, jer psihoterapija, pomaže prekinuti začarani krug opsesija i rituala, smanjuje tjeskobu i vraća osjećaj kontrole nad životom. Farmakoterapija se često koristi kao dodatna podrška.

Kod ADHD-a psihoterapija pomaže u strategijama organizacije, upravljanja vremenom i regulacije emocija, dok farmakoterapija kod mnogih osoba značajno poboljšava sposobnost fokusa i samokontrole. Kombinacija ova dva pristupa često daje najbolje rezultate.