Iva je bila izvan sebe od sreće kada je u javnobilježničkom uredu preuzela sve papire koji su konačno značili da je stan na petnaestom katu nebodera njezin.

Budući da Natalija, unuka koja je zastupala i skrbila o baki koja se približavala devedesetoj, koju koljena već neko vrijeme ni najmanje nisu služila, ali joj je zato mozak radio punom parom, nije imala vremena za slavljeničku kavu, Iva ju je odlučila popiti sama u obližnjem kafiću.

Da se prodaje stan na zapadnom dijelu gradu, u blizini budućeg stadiona tik uz more, saznala je od svog kolege s fakulteta. Kako je Natalija pak bila poznanica njegove poznanice, smatrala je ponudu poprilično ozbiljnom. A tek kad je čula za koji iznos ga prodaje – 80.000 eura. Stan od 70 metara kvadratnih. S predivnim pogledom na Kvarnerski zaljev. Prilika koja se ne propušta. Već je mogla zamisliti kako na preuređenom balkonu u ljetno predvečerje ispija hladni Aperol dok gleda to plavo more, a do nje dopire prigušena buka s ulice.

No, oduševljenje je naglo splasnulo kada je Iva ušla u taj stan. Kao da je ušla u vremensku kapsulu. Dobro došli u lude sedamdesete! Namještaj, zavjese, pločice, tapison, sve ju je to vratilo u neko davno vrijeme kada se još nije ni rodila. Natalija je navratila par puta, uvijek u žurbi, i pokupila neke račune koji su neprekidno pristizali te par fotografija. Sve ostalo je ostavila rekavši joj neka si slobodno zadrži što želi. Teško da bi joj se u ovome kršu nešto moglo svidjeti.

“Obavezno promijeni bravu”, rekla joj je na odlasku. “Za svaki slučaj, nikad ne znaš”, dodala je uz smiješak. “Treći ključ i takve stvari…”

Tada joj ništa nije bilo jasno.

Nije joj preostalo drugo nego da prione poslu. Uz pomoć kolege najprije je pobacala vreće i vreće nepotrebnih stvari: odjeću, posteljinu, krpe, sve što su moljci mogli izgristi, okrhnuto posuđe, razbijene tanjure i čaše, hrpe i hrpe novina. Sebi je ipak sačuvala jednu pepeljaru koja je na sebi imala etiketu Burano 1965.

Kako je Iva radila kao arhitektica u jednom gradskom birou, osobno je poznavala i brojne građevinske radnike. Utipkavši u svoj iPhone par brojeva, već je dogovorila tko će joj i za koju cijenu renovirati kupaonicu, postaviti nove pločice i parkete, urediti drvenariju i zamijeniti prozore. Nešto će i sama napraviti, na primjer obojit će zidove, što u bijelu boju, što u nijanse nježne lavande koja će je podsjetiti na njezino rodno mjesto na jugu.

Radovi su bili u punom jeku, stan je nalikovao na malo gradilište, a Iva je brojala dana kad će se iz maloga podstanarskog stana preseliti u svoj.

Povezano: Katarina Solomun: Čežnja

Taj je dan, kao i inače, otišla na posao u centru grada. Zadubljena u ekran kompjutora, razmišljala je kako bi bilo najbolje rasporediti kuhinjski namještaj da se dobije osjećaj prostora u stanu od svega 30 kvadrata za jednog u nizu naručitelja. Čak je i isključila zvono iPhonea, da joj mahom neželjeni pozivi ne bi remetili kreativan tijek misli. No, uporna vibracija nije posustajala pa se konačno javila.

“Iva? Neno je. Čuj, pred vratima tvog stana stoji neka žena koja uporno želi ući. Naravno da je ne puštam unutra, ne brini. Sjedi na pragu i plače. Ajd dođi, molim te.”

Kao da je imala izbora. Ustala je, kroz napola otvorena vrata rekla šefici da hitno mora van i prvim se autobusom odvezla do svog stana. Ugledala ju je kako sjedi na pragu dočim se lift otvorio. Žena u ranim pedesetima, srednjeg rasta, ni po čemu posebna. Ipak, Iva je primijetila kako njezine oči crvene od suza nervozno šaraju čas lijevo, čas desno.

“Dobar dan”, rekla je i pružila joj ruku koja je ostala visjeti u zraku.

“Što ste to napravili s mojim stanom?!” upitala ju je umjesto pozdrava.

Iva je zastala.

“Ne…” promucala je. “Oprostite, ali ovo je moj stan.”

“Vaš?! Kako to mislite Vaš?! Otkad?!”

“Kupila sam ga… hoću reći, prodala mi ga je Natalija Sever, sve je…”

“Natalija?” prekinula ju je duboko uzdahnuvši i zakolutavši očima. “Naravno! A tko bi drugi mogao biti nego ta koza! Sad mi je sve jasno. Ovog ću je puta opaliti takvom tužbom da će joj…”

Više nije plakala.

“A Vi ste trebali…” Iva ju je podsjetila na razlog njezina dolaska.

“Mogu li, molim Vas, uzeti neke svoje igračke iz Vašeg stana?”

Nije joj se dopao način na koji je ova žena, koja se nije ni predstavila, s njom razgovarala. A još joj se manje dopao njezin pogled iza stisnutih zelenih očiju.

“Izvolite, slobodno”, uvela ju je u stan.

“Na što ovo sliči”, izgovorila je tu rečenicu valjda sto puta dok je iz jedne prostorije išla u drugu, u potrazi za svojim dijelom djetinjstva.

Na kraju je samo rekla ništa nisam našla, ali naći ću već i bez pozdrava, opet, napustila stan.

Kada je idući dan Iva došla u stan, mogla se zakunuti grobom svoje pokojne babe da jedan ključ nedostaje. Nije ni čudo, u ovom kaosu, tko zna gdje sam ga zametnula…

Radovi su napredovali poprilično brzo. U kasnim noćnim satima Iva je osmišljavala budući izgled svake prostorije. Nakon tri mjeseca stan je poprimio željeni izgled. Proslavila je useljenje s nekolicinom prijatelja i kolega. Snimila je i video koji je poslala Nataliji.

Ovo izgleda vau, ali baš vau! Bravo, Iva, i sretno ti! napisala je.

Nije prošlo ni tjedan dana kada je na zaslonu svog iPhonea ugledala nepoznati broj.

“Iva, Vi ste?! Ona nova s petnaestog kata? Susjeda ovdje. Čujte, iz Vašeg stana dopire neka užasna buka. Mislim da morate hitno doći.”

Ovoga se puta nije ni javila šefici. Trčala je gradom pritisnuta nekim lošim predosjećajem. Probivši se kroz napola otvoren lift, imala je što i vidjeti. Vrata njezina stana bila su nasilno obijena. Ušla je kao da ulazi u nečiji tuđi prostor. Osjetila je kako joj se želudac uspinje prema grlu, kao da će uslijediti preslagivanje organa. Vlažnim je rukama stiskala mobitel. U ušima je čula otkucaje vlastitog srca. Obijene, kao nekim teškim maljem, bile su i nove pločice, zidovi, pažljivo obojena drvenarija. Slike sa zidova bačene na pod. Viseća rasvjeta iščupana sa stropa. Sve ladice otvorene. Odjeća porazbacana. Stan je bio ispunjen tišinom, nijemom a istovremenom vrištećom, onom koja obično uslijedi nakon ratnih razaranja. Pod njezinim tenisicama škripali su komadići stakla. Ili plastike? Nije željela pogledati.

U trenutku potpunog očaja, primijetila je na kuhinjskom stolu poruku: Konačno sam našla svoje igračke.

Povezano: Katarina Solomun: San