Rana jutarnja svjetlost probijala se kroz proreze na roletama u sobu u kojoj spavamo. Ja u svom krevetu, moj sin u onom dječjem, pored mene. Sve je nekako sivo pa ne mogu odrediti hoće li današnji dan biti oblačan ili sunčan.

S obzirom na kasnu jesen, prije bih rekla da će uslijediti još jedan u nizu vlažnih, olovnosivih dana, kada najradije ne bih ni ustala. Ne želim ni znati koliko je sati. Protegnula sam se, zijevnula i okrenula na bok, povukavši za sobom i toplu, mekanu deku. Jedini zvuk koji čujem, uz poneki automobil koji u to rano jutro prođe cestom, jest ujednačeno disanje mog sina. Iznova sam počela tonuti u san, kad me prenulo kucanje na vratima. Bila sam bunovna pa ne znam je li mi se to samo učinilo ili sam stvarno začula kucanje.

Sjela sam na krevet, protrljala oči, a moje su bose noge dodirnule hladan parket. Krenula sam mračnim hodnikom prema izlaznim vratima. Sve to vrijeme mislila sam tko bi mogao kucati tako rano. Čistačica stubišta možda? Žena koja očitava stanje plinomjera? Neka dostava paketa? I zašto uopće kuca kada može pozvoniti, kao i svi normali ljudi. Nisam kroz špijunku ni pogledala tko je ranojutarnji posjetitelj. Jednostavno sam ih samo otvorila.

A na vratima je stajala Ona, odjevena u crnu haljinu, s malim, romantičnim šeširićem na glavi ispod kojeg je provirivao čipkasti veo. Jednako čipkaste i crne bile su i rukavice ispod kojih su se nazirale blijede ruke. U trenu me podsjetila na moju baku koja se dvadesetih godina prošlog stoljeća udala u nekoj sličnoj haljini. Bijeloj, naravno, nipošto ne crnoj. Zurila sam u nepoznatu ženu bez riječi. A Ona se poprilično grubo progurala pored mene i ušla u stan. Bez dobro jutro ili neke slične geste pristojnosti koja, ako ništa drugo, godi uhu. Bila je dosljedna u svojoj šutnji, kao da ne postojim.

Povezano: Katarina Solomun: Usud u Kringi

Sigurnim korakom krenula je prema sobi u kojoj je spavao moj sin. Srećom pa sam ga u neko doba noći dobro pokrila – ili prikrila – debelim poplunom na medvjediće i jastucima.

– Ovdje nema nikoga, rekla sam joj.

Glas kao da nije bio moj. Bio je nekako piskutav, odveć zvonak, nesiguran. Mislim da se moj strah mogao namirisati u zraku dok sam pogled usmjerila na svoje bose noge.

– Ne laži, odgovorila mi je jednako grubo kao što je i ušla u stan.

Nelagodan polusmiješak od kojeg mi je postalo još hladnije, zatitrao je rubovima njezinih usana.

– Ali on me ne zanima, ako ti je sada lakše, dodala je usput i nastavila svoj pohod.

Kretala se mojim stanom kao da zna svaki njegov kutak: gdje je kuhinja, dnevni boravak, kupaonica… Slijedila sam je bez riječi.

Odškrinula je vrata sobe u kojoj je spavao moj otac. Ležao je na leđima i plitko je, jedva čujno, disao. Jednu je bitku uspješno dobio – onu s karcinomom pluća – dok je drugu brzinski gubio – onu sa srcem. Obiteljsko nasljeđe. Jučer navečer se obrijao i nanio aftershave koji nije mijenjao godinama. Nivea sensitive balm. Osjetila sam ga u zraku sobe dočim je otvorila vrata. Lice mu je bilo blijedo, gotovo kao i Njezino.

Na trenutak sam zatvorila oči. Vratila sam se kojih deset godina unatrag. Stajala sam pored kreveta jedne od soba u sušačkoj bolnici. Bila je zima i olujna je bura otkinula dio fasade studentskog kampusa u izgradnji. U predvečerje, promatrala sam kroz prozor crveno nebo. Kao da negdje na horizontu bukti požar. Nebo nad Rijekom više nikad nije bilo tako crveno. Tata mi je rukom pokazao na metalnu posudu koja je stajala na njegovom noćnom ormariću. Prinijela sam mu je bliže, a on je počeo iskašljavati krv. Jednake bolje kao i plamteće nebo tog dana. Ako je to bila druga šansa, onda je ovo sada…

Ona je samo ispružila svoju ruku i čekala.

– Ali ne, ne može to tako, ne još… pokušala sam joj proturječiti.

– Šuti! grubo mi je odgovorila, premda je ta grubost bila u potpunom neskladu s njezinom pojavom. – Pojma ti nemaš ni o čemu!

Probudio me plač iz dječjeg krevetića pored moga. Primila sam u ruke to maleno tijelo odjeveno u plišanu pidžamicu, pokrila ga jednako mekanom dekom koja je visjela na uzglavlju dječjeg krevetića i krenula prema kuhinji skuhati si kavu.

Popodne ću svratiti na groblje. Upaliti svijeću za tatu.

Povezano: Katarina Solomun: Čežnja