Poruka muškarca ženi koja umire

0

Život uistinu piše romane. Teško je povjerovati što se sve može desiti u životu pojedinca. Nedavno sam saznala za priču muškarca koji se iz sata u sat rastaje sa ženom koju voli. Potresno svjedočanstvo ljubavi, patnje i boli. Dok sam slušala njihovu priču, suze su mi klizile niz lice. Njihova priča je svjedočanstvo ljubavi koja odlazi u neki bolji i mirniji prostor, u kojem nema patnje, boli, tuge i osamljenosti. Prostor u kome obitava  samo ljubav.

 

Draga Sara,

Vrijeme neumorno leti, svaka sekunda odzvanja kao presuda i kazna za sve što smo mogli i nismo. Za sve što smo htjeli, a nismo učinili, za sve trenutke koje smo trebali podijeliti, a nismo dijelili. Ti i ja  sa svojom životnom pričom punom strahova i nesigurnosti, ti u svom krugu neispunjenih želja i promašenih prilika, ja izgubljen u svojoj neodlučnosti i strahu.  

Ponekad smo izgledali kao divlje zvjeri koje se grčevito bore za nešto što im pripada dok su nam drugi krali zadnje atome snage. Moj život je pripadao tebi. Imala si godine, iskustvo, mudrost, ljepotu duha i tijela. Imala si nešto što ni jedna druga žena nije imala. Imala si i životne terete, razvrgnutu vezu, djecu, prošlost i snagu lavice da kažeš životu da.

Ja bio sam mlad, pun životne radosti i mladalačkog zanosa. Bio sam u vezi koju sam davno prerastao. Znaš, to izgleda kao kad mladić obuće košulju za koju je oduvijek mislio da neće nikada prerasti jer je velika i nezgrapna, a onda se probudi i shvati da je ta ista košulja postala tijesna i mala. Tako je u to vrijeme bilo sa mnom. Mijenjao sam se, rastao, padao i bivao neko drugi. Moja mladenačka veza pretvorila se u noćnu moru.

Potreba da ostanem dosljedan obećanju koje sam dao, da ne iznevjerim očekivanja obitelji, rodbine i prijatelja. Osjećao sam se kao zarobljenik u vlastitom zatvoru skrivenih emocija i strahova koji su me gušili silovito i snažno. I onda došla si ti, žena sa poviješću, rasturena od životnih problema, s pričom punom bola i patnje.

Krili smo se od pogleda javnosti svaki trenutak dajući sebe do posljednjeg atoma svjesni da radimo nešto što svijet ne razumije i ne podržava. Prema van, dvoje ljudi koji besprijekorno izvršavaju svoje obaveze prema obitelji, prijateljima, poznanicima. Bili su to naši trenuci u kojima smo poput male djece igrali se skrivača ismijavajući svijet i njegova pravila, svjesni da je naš izbor ljubav.   

I onda desila se tvoja bolest. Karcinom je postao tvoje drugo ja, besramno je ušao u tvoj život. Ponekad mi se činilo kao da se želio narugati našoj ljubavi, oduzeti onaj mali dio sreće optužujući nas za nešto što je nemoralno, neprirodno i nakaradno.

Gledao sam te kako se grčevito boriš, ne odustaješ od života, tražeći najskrivenije načine kako da naprkosiš bolesti. Mijenjala si se iz dana u dan, svaki dio tvoga tijela kojeg sam poznavao, volio i divio se, u rukama bolesti bivao je uništen. Koliko puta sam prešutno prihvatio situacije u kojima mi se činilo da ću puknuti od bola i gorčine.

Teško sam podnosio trenutke u kojima si vodila bitku s bolovima. Povlačio sam se u drugu sobu i plakao poput djeteta. Plakao sam nad tvojom i svojom sudbinom. Plakao sam jer sam morao prihvatiti da odlaziš, plakao sam nad svojim kukavičlukom i strahom koji mi je odnio najbolje od života. Osijećao sam se poput tata koji nije u stanju učiniti nešto konkretno, oduprijeti se lažnom moru svijeta, posvjedočiti pred svima da te volim neovisno o godinama, životnom iskustvu i bolesti koja te  lomi.

Sada, u ovoj Korizmi prolazim najgora iskušenja, ljut sam na život, mrzim životne okolnosti u kojima se nalazim i prezirem na trenutke sam sebe. 

Pitam se u besanim noćima kako ću bez tebe, što da radim kako bi te poštedio boli i bio uz tebe. Gadim se sam sebi jer nisam imao dovoljno hrabrosti ostati i biti uz tebe.

I dalje  tražim razloge kojima bi opravdao svoja izbivanja iz kuće i bio uz tebe. Krvarim iznutra i ponekad mislim da nenadane nalete boli neću izdržati.

Sam sam Sara, sam i osamljen. Oko mene prolaze neke nove žene, nude mi sebe, svoju ljubav, podršku i razumijevanje.

Ogavno mi je sve to i  jako strano. U ovom trenutku ne želim ništa, želim samo biti uz tebe do tvog zadnjeg izdisaja.

Želim svaku sekundu vremena podariti tebi, želim sačuvati u svojoj svijesti svaki tvoj dodir, osmijeh, želim cjelivati svaku tvoju suzu i bolni uzdah.

Znam mila da odlaziš, svoje torbe spremaš u tišini ne želeći da gledam tvoju patnju. Tvoja bol će zauvijek prestati, a moja ostaje uz mene. Kako ću dalje ni sam ne znam, ne želim više živjeti dvostruki život, svakodnevno se učiti kako se važe svakodnevnica dvostrukim mjerilima. Želim biti slobodan u svojo boli, želim svoju bol grliti kao što sam grlio tebe.

Moja patnja je tvoja patnja, moje suze su tvoje suze. Moj život je jedna velika staza tuge na kojoj više nema mjesta za nikoga osim tebe. Ako odeš najdraža dok mene ne bude molim te nemoj zaključati vrata. Ostavi ključ na starom mjestu, želim ponekad zaviriti u naš prostor, obrisati prašinu s police uspomena, u tišini prebirati po uspomenama siguran da me gledaš mirna i spokojna znajući da će moja ljubav uvijek pripadati samo tebi. Zauvijek Tvoj, S

Autorica: Doc. dr. sc. Dubravka Šimunović

Foto: StockSnap, Pixabay

Share.

Leave A Reply