Čitam posvuda motivacijske poruke za buđenje masa. Nisi manje žena ako ne znaš kuhati, ako nisi u braku i nemaš djecu. Slažem se. Kaže dalje, domaćice zapravo jako puno zarađuju, jer koliko košta sat čišćenja, sat kuhanja, sad čuvanja djece, sat instrukcija i sat peglanja. Ispada da zarađuju više od muževa. Slažem se. Zatim kaže, ljubav nije brak, ima puno brakova bez ljubavi. Slažem se.
Ali, pitam se: ako si u braku, što jesam; imaš djecu, koju imam; zaposlena si, jesam; a istovremeno obavljaš i posao domaćice, obavljam; tko si onda, tko sam onda? Čini se kao da onda svakako nisam žena. Ne pečem savijače, a nisam ni znanstvenica. Imam djecu, ali nemam, kažu, viši cilj osobnog postojanja. A nisam ni muškarac. Vidljivo je, nisam ni dijete. Dakle, ja sam… nevidljiva!
Ja sam rob korporacije – popularno zvano karijeristica.
Ja sam majka koja kasni na roditeljski, a nije dovoljno dugo bila na poslu. Ja sam osoba koja nema pojma o ljubavi, očito, čim joj je trebao papir.
Vratim se s posla u 17 h s grižnjom savjesti zašto nisam ranije. Ipak, radim dosta blizu kuće.
S druge strane, pere me savjest što sam tako rano otišla s posla. Jer šefica mi je već napomenula da se bitni sastanci ne odvijaju u 8 ujutro i da ako želim biti uključena u važne predmete, moram biti spremna ostajati duže. To naravno nije problem jer na posao mogu dolaziti kasnije. Ali što to meni znači kad pred školom moram biti prije 8 h. I voljela bih se, lijenčina, vratiti doma do 17 h, kako bi vidjela djecu između perilice i izvanškolskih aktivnosti.
Nakon što stavim veš u veš mašinu, prigovarajući samoj sebi jer bih bila brža da sam prvo stavila kuhati ručak, pa stavim kuhati ručak, pa trčim izvaditi veš iz sušilice, što sam trebala sinoć, ali sam zaspala, pa odvezem jedno dijete na sport, dok muž vozi drugo na informatiku. Kupim kruh i mlijeko u supermarketu čekajući da završi sport, s grižnjom savjesti što nisam odmah kupila i poklon za prijateljicu iz razreda moga sina koja u subotu slavi rođendan, i s još većom grižnjom savjesti jer uopće ne znam tko je ta curica.
Zatim dođemo doma, teglim taj kruh i mlijeko jer se pretvorio u 5 vreća namirnica u vrijednosti 893 kune, pa pregledam neku zadaću, s grižnjom savjesti jer nisam neku drugu, pa natjeram djecu da pogase sve ekrane i krenu na spavanje, e onda legnem kraj muža u krevet prigovarajući mu da zašto ih on ne potjera s ekrana i zašto stalno ja moram biti baba roga.
Da, slažem se, ja sam manje Žena.
Manje sam Žena od one koja nema djecu, ima nokte, nema muža, ima dečka, ne zna kuhati, jede vani, nema papir, ima ljubav kao iz romana.
Jesam.
Manje sam žena. Više sam stroj, sluškinja, narogušena baba bez višeg cilja.
I sama sebi sve manje sličim na ženu. I zvučim, sve manje na ženu.
Nedjeljom dođemo mojim starcima na ručak pa ih gnjavim svojim razmišljanjima o svijetu i državi. O korporacijama i korupciji. I da, prigovaram mužu, on meni, upozoravam djecu kako jedu, oni me ne slušaju, ja tupim opet i opet, muž im govori isto, ja mu govorim da im ne govori dok ja govorim, tata mi govori da ne govorim tako, i tako…
I da, ne perem kosu, vikendom. Jesam li manje žena, nego da nemam djecu, muža i sve to skupa? Jesam. Manje sam žena. Slažem se. Više sam bezimeni, naporni stvor. Zar ne bih više sličila na ženu da sam oprala kosicu, bila na masaži lica, pa došla starcima doma sama, nahranila se zdravom hranom uz mirnu klasičnu muziku, malo prilegla, puno i naporno radila na važnom znanstvenom zadatku, pa navečer izašla s poduzetnikom?
E, onda stiže ponedjeljak.
To je dan kada karijeristica ujutro u 6 h pere kosu. Zašto? Kako bi pokušala zavarati svijet da je ona ipak žena. Iako doduše, bilo bi bolje da je muškarac. Korporacija kao korporacija. Traži da sve znaš i možeš, bez obzira koje si struke. Tim više kada si žena. A kada si majka… još više. Moraš neprestano dokazivati da nisi tu samo da bi dobila plaću za prehranu gladnih usta, ili za nokte, whatever, već da bi ti uistinu voljela raditi zanimljive stvari, a i mogla bi značajno doprinijeti. A ja, kao što je iz gornjeg opisa vidljivo, neka polu žena, imam sve manje volje i energije za dokazivanje. Ali zato imam, šubi dubi du, grižnju savjeti i zbog toga. Trudi se više, lijenčino, tepam si. Vidi onu tamo Ženu, kako je pametna.
U ponedjeljak kada dođem na posao, prvih 15-tak minuta pojma nemam gdje smo ono stali u petak. Jer, iskreno, nisam o tome razmišljala niti sekunde od kada sam u petak u 16.45 otišla s posla. Zar ne bi bila bolja Žena, više Žena, da dođem u ponedjeljak i rasturim. Da sam pročitala sve znanstvene i praktične članke o problematici s kojom smo u petak završili. Ali ne, ne, ne, ne. U subotu navečer, kada sam se, priznajem, mogla time se baviti, ja sam otišla s frendicom u kvartovski kafić, popila 2 pive, popušila pola kutije cigareta i vratila se doma u 22 h s osjećajem da je 5 ujutro. Tješim se, jer članci pišu tako, da žene koje imaju prijateljice duže žive. Ali da, slažem se sa svima koji misle da su prave one Žene koje rasturaju posao, nemaju djecu jer ispunjavaju osobnu svrhu kroz više ciljeve, nemaju muža jer imaju ljubav.
Bravo za njih. Skidam im kapu i svaka im čast.
Al’ dižem kriglu za nas obične, polu žene – polu strojeve, koje volimo muževe iako ih malčice predobro znamo da bi to moglo biti kao iz romana.
Za nas koje obožavamo svoju djecu, ali ipak osjećamo prazninu jer smo zaboravile što bi bio ili mogao biti neki drugi cilj, koje pokušavamo uspjeti na poslu a istovremeno ne znamo što nam djeca uče iz matematike, koje učimo pjesmice s jedim djetetom uz grižnju savjesti jer smo zaboravile na informacije drugog. Dižem čašu za nas koje svakodnevno prigovaramo muževima, a istovremeno im svakodnevno peremo gaće. Živjele mi živčane, mi nepo……., mi dosadne, mi naporne, I skupa s nama, živjeli svi ti krasni pridjevi koje nam muškarci u korporacijama iza leđa vole prišapnuti.
Živjele mi, koje se tražimo, ali to nitko ne vidi jer izgleda kao da smo se našle… u papiru. Mi koje se borimo, ali smo često umorne, pa to izgleda kao da ljenčarimo. Živjele mi koje kosu srijedom peremo sa šamponom za suho pranje.
Ljubav je, kažu, kada on zna kakvu kavu piješ, a mene moj muž i danas pita hoćeš li mlijeka.
Ljubav je, kažu, kada ti ne treba papir, niti priznanje drugih.
Slažem se.
Jer moji drugi niti ne kuže kakav papir bi to bio za ljubav. Moji drugi misle da se muž i ja znamo oduvijek, da smo skoro kao brat i sestra, Adam i Eva, da smo Bogovi i sluge. Moji drugi, moja djeca, oni znaju što je ljubav, bez papira ili s njim. Znaju uvijek, kroz cijeli dan, da smo muž i ja dva super heroja, uvijek tu za njih. Znaju da iako stalno nešto gnjavimo sebe ili njih, da su naš život i naš svemir. Znaju da je ljudski griješiti i da svi griješimo, pa tako i nas dva super heroja. Znaju oni što je ljubav jer imaju nas. Kako onda nas dvoje ne bi znali što je ljubav.
Nekad se nas dva super heroja niti ne pogledamo u oči tri dana, ali njima uvijek, baš uvijek dajemo čistu ljubav. Izljubimo ih svaku večer; prvo ja, s pričom možeš sve, ponosna sam na tebe, jako te volim, ti si moj mišić, kolačić i čokoladica; pa onda muž, bez priče, sa škakljanjem, razbacivanjem kreveta, smijanjem, pričanjem o prđenju, smrđenju i guzicama; dok mu ja za to vrijeme vičem nemoj ih sada razdivljavat (da, znam da ta riječ ne postoji, ali ne mogu naći bolju), moraju ići spavati. Vičem… da, babetina jedna, a da imam rep mahala bi njime, jer je moj muž jedan predivan tata. Predivan je i muž, ali ne bih mu to samo tako priznala. Ipak je brak i jedno malo bojno polje, a ne samo mirna luka.
Eto, iako imam papir, odgovorno tvrdim da znam što je ljubav i smisao, i da to nije nešto na što je lako biti ljubomoran.
Ne bih ničiju tuđu takvu ljubav i smisao nikad odabrala. Ali svoju, svoju ne bi baš nikad mijenjala.
Nekad smrdim na juhu. Ježi ga, kuha se dugo da iz kostiju izađe sve najzdravije, i da, smrdi. Smrdi na babu Maru, ne na Ženu. Nekada ne blistam na poslu, ali zato, opet znam Grgu Čvarka napamet! Nekada mi je pod u kuhinji prljav tri dana, ali ja ipak idem spavati čim djeca zaspu.
Kažem vam, polu domaćica, polu majka, polu karijeristica, polu supruga, osmina ljubavnice. Sve na pola, nešto i manje. Ništa kako spada.
Ali kada zbrojim sve te polovice, ponekad, učini mi se (samo mi se učini) da vrijedim barem za dvije…. ŽŽŽŽŽ, ŽŽ, da reći ću, hoću, nije popularno, ali moramo zbog nas običnih, papirnatih.
Nekad mi se čini, samo čini, da vrijedim barem za dvije Žene.
Pusa svima. Ženama i muškarcima, s djecom ili bez, u braku ili izvan.
Autorica: Ena Lav
ENA LAV, zakonita supruga, seljača, majka, rob korporacija i svojih snova, sklona PMS-u i drugim hormonalnim promjenama, zaljubljena u rast i razvoj duha, samokritična i nezadovoljna vlastitim napretkom, u preuranjenoj krizi srednjih godina sa zakašnjelim prihvatom iste, wanna be spisateljica s pola romana, u stvarnom životu pravnica koja često sanja da joj još fali neki ispit do diplome…
