Ne znam kako se vi nosite s proljećem, no mene uvijek u to doba godine obuzme neki umor. Premda su dani dulji i topliji. Premda je zrak nekako mekši i ispunjen mirisima rascvjetalih stabala. Premda je sunca sve više. Kako je tek njima, učenicima, onima velikima i malima? Moj je sedmogodišnjak ujutro sve pospaniji i već u ponedjeljak broji dane do vikenda. A vikend uvijek tako brzo prođe, žali se. Uistinu, zaspiš u petak, probudiš se i već je ponedjeljak. I evo te, u novom si radnom tjednu ispunjenom obavezama.

I tako, listam pred neki dan e-dnevnik i gledam koji ga sve ispiti očekuju u travnju, pa u svibnji i, konačno, u lipnju. Naredalo se i hrvatskog jezika – omraženog predmeta – potom matematike, prirode, engleskog… Pa pomislim kako je jedino postojano na ovim našim prostorima još od austrougarskih vremena upravo taj školski sustav koji vapi za smislenom reformom. Možda se rješenje krije u modularnoj nastavi koja, kao najveća reforma strukovnog obrazovanja, kreće od iduće godine? Ostaje nam za vidjeti.

I tako, pored svega što uči u redovitoj nastavi pa u produženom boravku, svejedno kući prelistamo udžbenike, radne bilježnice, pisanke, crtančice… Provježbamo, primjerice, matematiku prije najavljenog ispita. Ili ponovimo prirodu. Ispitam ga nove riječi iz engleskog. Čitamo tekst koji je ionako u školi već toliko puta pročitao da ga zna napamet. Vježbamo za diktat. Djeluje možda mnogo, ali ne oduzima, uistinu, puno vremena, možda kojih pola sata, tako da vremena za omiljenu igru i nadalje ostaje na pretek. A i ja se nekako bolje osjećam kada sam upoznata s gradivom. Uz to, zanima me što klinci danas rade (i kako) u odnosu na vremena kada sam ja pohađala školu. Koliko su se tek udžbenici promijenili u vizualno-grafičkom pogledu. Puni su boja i veselih likova koji pozivaju na učenje.

Povezano: Odgoda od škole, uplitanje roditelja, poruke koje šaljemo djeci

Ne učiš za ocjene, učiš za znanje

Kada je klinac tek krenuo u školu, postavili smo jedno zlatno pravilo koje ponavljamo kao papige – ne učiš za ocjene, učiš za znanje. Pa nadalje – ocjena nije važna, važno je gradivo koje si usvojio pa će ti biti lakše kad budeš učio nove stvari. I opet dalje – tko je rekao da moraš imati same petice, postoje i druge ocjene.

Stavovi izneseni u ovome tekstu isključivo su moji, osobni. Utopistički, kaže moja kolegica. No, nema veze, neka i utopija bude kamenčić o koji će se sustav spotaknuti. Uvjerena sam da život u Hrvatskoj mladima baš i ne pruža pregršt mogućnosti. Razlog je naš postojani imperativ umreženosti, no možda je to tema za neku drugu kolumnu. Uglavnom, da, mislim da mladi ljudi mogu prosperirati samo zahvaljujući kvalitetnom obrazovanju koje se postiže i u školi i izvan nje. Spektar je uistinu širok: od osnovnih škola preko, primjerice, gimnazija ili strukovnih škola. Srednju školu upisujemo prema osobnim afinitetima. Bez obzira bila ona trogodišnja ili četverogodišnja, bitno je jedno – budi dobar i profesionalan u tome čime si se odlučio baviti.

Dakle, kako god okreneš, škola je nešto što ne možeš izbjeći.

Koja je cijena tog izvrsnog uspjeha

I tako pita mene moj đak što će dobiti kad završi taj veliki prvi razred. Ništa, odgovorim mu kao iz topa. Pa malo odvrtim film unatrag, promislim i pitam ga zašto misli da bi nešto trebao dobiti. Pa jer ću prvi razred vjerojatno proći s pet, njegov je odgovor i više nego jednostavan.

Ali nimalo nije jednostavno ono što se krije iza tog našeg kratkog razgovora.

Nažalost, sve je više djece koja su izložena, rekla bih, doslovnom teroru da moraju biti odlikaši. Zašto, dovraga? Da bi se rodbini, prijateljima i susjedima roditelji mogli pohvaliti kako je njihov klinac prošao s izvrsnim uspjehom? Zapravo, ima sve petice. Ma super! A koja je cijena tog izvrsnog uspjeha koji je postignut u ljutnji i suzama? Koliko je dijete sretno? Ja tu ne vidim ništa drugo nego frustracije koje dijete razvija, a koje neminovno ostavljaju posljedice. I onda se igra zvana mačka koja lovi svoj rep, a nikako da ga ulovi nastavlja.

Ti isti roditelji svoju djecu nagrađuju za prolazak razreda, kojeg god. Novi mobitel, novi iPhone, tablet i što se već sve neće naći na tom popisu želja. Posve nerealnih. I nadasve nepotrebnih. Sjećam se da su i mene roditelji, bake i djedovi znali nagraditi za uspješno završen razred. Vrećicom bombona, čokoladom, kakvom majicom ili knjigom. I to je bilo sve. U konačnici, smatralo se da je to moja obaveza, a ne nešto za što će uslijediti nagrada. Simbolična da, ali predimenzionirana ne.

Kakva se poruka daje djeci takvim nagrađivanjem?

Kao prvo, učiš za ocjenu, a onda posljedično i za nagradu.

Drugo, usvojena znanja u potpunosti su nevažna. Važno je samo da su utjelovljena u željenom broju 5.

Treće, bavimo se formom, nipošto ne i sadržajem.

Četvrto, omalovažavamo cjelokupni obrazovni sustav koji opet svodimo na materijalnu nagradu.

Dakle, to da ćemo nagraditi djetetov trud, rad i samodisciplinu nije upitno – bez obzira na ocjenu – ali u svemu tome mora postojati prava mjera.

Možda ne bi bilo na odmet sjesti s djetetom i porazgovarati o školi. Reći mu, na njemu razumljiv način, da je ljepota u usvajanju novih znanja i vještina, a ne u brojkom izraženim ocjenama. Da četvorka znači vrlo dobar uspjeh i da nipošto nije loša ocjena. Nastojati primijeniti stečena znanja u svakodnevnom životu. Pa tako, prilikom kupovine u trgovini, potaknuti dijete neka izbroji novčanice ili odredi koliko će nam eura ostati ako je iznos te dnevne kupovine 15 eura, a platili smo je novčanicom od 20 eura. Ili koliko desetica i jedinica mora uštedjeti ako želi kupiti Lego koji košta 26 eura, a koji priželjkuje već dulje vrijeme.

Zbivanja i promjene u prirodi lako možemo primijeniti već i šetnjom kvartom u popodnevnim satima. Sigurno ćemo naići na kakav vjesnik proljeća, vrt što ga susjed obrađuje ili pak primijetiti prolaznike koji su odjeveni u laganiju odjeću. Nadalje, u kišovito popodne možemo se zaputiti u kvartovsku knjižnicu gdje ćemo, listajući slikovnice, reći djetetu neka nam nešto pročita. Na povratku kući neke osnovne riječi kao što su auto, sunce ili nebo možemo ponoviti na engleskom.

Ocjene će, u konačnici, ostati zapisane na komadu papira…

Započeti razgovor s mojim osnovnoškolcem zaključila sam prijedlogom da mu na kraju školske godine poklonim – jednodnevni izlet. Posjetit ćemo u Karlovcu muzej Nikole Tesle – super stvar za male STEM-ovce – obići ostatke zvjezdanog renesansnog grada, provozati se žitnom lađom i na kraju se počastiti ručkom u nekom lokalnom restoranu. Nije da ne košta, ali ne svodi se ni na prolazni materijalni poklon.

Ocjene će, u konačnici, ostati zapisane na komadu papira, no ono što će djeca ponijeti dalje je znanje, teorijsko i istovremeno primjenjivo u svakodnevnom životu. Ako je već znanje moć, potrudimo se da je iskoristimo na najbolji mogući način.

Povezano: Katarina Solomun: Najbolje da im odgodimo život