Već dugo mi se kuha ovaj članak u glavi, jer zadnjih godina, po suradnji sa školama i razgovorima sa stručnjacima u obrazovanju, uočavam da su nam „obrazovna kola“ krenula nizbrdo.

Zadnjih godina je u porastu broj odgoda od škole, u vremenu kada vrtićki predškolarci trebaju napraviti prelazak iz bezbrižnosti u stvarni svijet. O čemu se zapravo radi? Radi se o tome da priprema za školu u vrtiću počinje upisom u jaslice, a ne zadnju godinu vrtića pred polazak u školu. Ovo određeni broj roditelja ne razumije ili odbija prihvatiti. Vrtić je, usudio bih se reći, odgojno–obrazovna ustanova koja daje sve od sebe da djeci prenese nužne vještine za život. Da ih odgoji, učeći djecu raznim vještinama, igrama, načinima rješavanja problema i slično. Ono što je prednost vrtića je da djeca puno toga uče situacijski, kroz igru, osobni poticaj odgojitelja. Kroz jednu opušteniju atmosferu bez ocjenjivanja. No, ni vrtić nije svemoguć i napredak svakog djeteta ovisi i o tome što roditelji rade s djecom kada nisu u vrtiću.

Jedna od dužnosti vrtićkog psihologa, između ostalog, je i testiranje spremnosti predškolaraca za polazak u osnovnu školu. Škola također testira djecu (pedagog), kao i liječnik specijalist školske medicine, kada su djeca kod njih na pregledu. Tako, svako dijete u periodu prije škole, bude procijenjeno od strane tri stručnjaka (psiholog, pedagog i doktor školske medicine). Odgoda od škole.

Odgoda od škole usprkos spremnosti za školu

Sad dolazimo do zanimljivog dijela. Zna se dogoditi da vrtić, škola i specijalist školske medicine procijene dijete spremnim za školu, dok roditelji smatraju da se ono treba „igrati“ još godinu dana. Ovdje ne govorimo o djeci s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju koja svojom dokumentacijom opravdavaju odgodu od škole. Ovdje govorimo o djeci koja su spremna za školu, no iz komocije roditelja ostaju nepotrebno u vrtiću još jednu godinu. Time uzimaju mjesto nekom mlađem djetetu za koje zbog toga neće biti mjesta.

Što mislim pod komocijom roditelja? To da oni prvenstveno nisu spremni da njihovo dijete ide u školu. Izgovori roditelja su razni, od nemiran je do ima sitnih logopedskih problema, još ne zna čitati i pisati, još je zaigran, nije emocionalno zreo i slično. Oni zaboravljaju da je priprema za školu krenula „od rođenja“ i da je neke vještine dijete trebalo usvojiti ranije tijekom života, te na njih nadograđivati znanje. Po mojoj procjeni, u vrtićima u kojima sam do sada radio, djeca koja budu odgođena od škole uglavnom ostanu na istom nivou znanja, odnosno stagniraju tu dodatnu godinu u vrtiću. Ona „prerastu“ vrtić kao ustanovu koja može zadovoljiti njihove intelektualne kapacitete. Manji broj djece počne pokazivati socijalno nepoželjna ponašanja. Iz ovoga proizlazi da se roditelji upliću u rad ustanova za odgoj i obrazovanje još od vrtića, odnosno stavljaju sebe u poziciju iznad struke.

Kuda ide naš obrazovni sistem

Zašto pišem o ovome? Zato što već duže vrijeme promišljam o tome kuda ide naš obrazovni sistem koji po meni vrlo često kasni u pravovremenom podupiranju svojih djelatnika. Odnosno, sistem je često naklonjen roditeljima jer nitko ne želi da se u njihovoj ustanovi „talasa“. Jer svi smo svjesni da roditelji često nisu zadovoljni razgovorom i objašnjenjima primarne ustanove u kojoj se njihovo dijete nalazi. Nakon toga pišu pritužbe ministarstvu, agenciji, prosvjetnoj inspekciji i slično. To rezultira time da se obrazovne ustanove predaju bez „ispaljenog metka“.

Da se razumijemo, ja nisam zato da se roditeljima ukine pravo na žalbu na rad ustanove, samo često u praksi vidim da se od odgojno–obrazovnih djelatnika zahtijeva previše. S druge strane, odgovornost roditelja za njihovo dijete vrlo rijetko se dovodi u pitanje. Uplitanje „prve dame“, kao i svakog drugog roditelja, u proces izmjene ocjena je samo još jedan od čavala u lijesu obrazovnog sustava. Bez obzira na okolnosti koje su okruživale tog profesora i tu djecu. Slično uplitanje u samu srž obrazovne spirale se dogodilo nedugo nakon afere „5.0“, a to je esej iz Hrvatskog jezika na državnoj maturi. Nakon određenog broja probi, usmenih uputa i pisanih uputa na samom eseju, neki učenici su napravili ono što se ne smije, napisali su svoje ime i prezime.

Kako siješ, tako ćeš i žeti

Neću ulaziti u analizu oba slučaja, ovdje ih koristim isključivo kao referentne točke sustavnog degradiranja obrazovnog sustava. Je li itko pomislio kako se osjećaju roditelji koji ne „urgiraju“ za ocjene svoje djece? Koji ne pišu mailove? Koji ne pozivaju inspekciju? Mislite li da u njihovim školama ne postoje slični scenariji? Koji na taj način pokušavaju naučiti svoju djecu poneku životnu lekciju u stilu narodne poslovice „Kako siješ, tako ćeš i žeti“? Koji ne uskraćuju svojoj djeci odgovornost za učenje i posljedice koje donosi neučenje? Koji su svjesni da samo jedan „trenutak nepažnje“, kao što je tada bio potpis punim imenom i prezimenom umjesto kodom, sutra može biti trenutak nepažnje dok njihovo dijete operira nekog na stolu, upravlja avionom ili vozi tramvaj…

Uskraćivanjem posljedica za neko ponašanje mi automatski odobravamo takvo ponašanje. Počinitelju šaljemo poruku da je i dalje sve ok. Možda je još bolnija lekcija koja se šalje svima onima koji se drže propisa – a to je „uzalud vam trud svirači“? Slična stvar se događa i u glazbenim školama, gdje roditelji očekuju petice. Ako dijete nema pet oni odmah mijenjaju profesora instrumenta jer smatraju da je prezahtjevan. Istovremeno, uopće ne preispituju koliko vremena njihovo dijete doma provodi vježbajući taj instrument. Znači, lakše je promijeniti profesora, nego djetetu prenijeti važnu lekciju da se trud, na kraju krajeva, uvijek isplati?

Kakvu poruku šaljete

Razmislite svi vi koji se uplićete u odgojno–obrazovne procese kakvu to poruku šalje vašoj djeci? Što iz toga uče vaša djeca? Što poručujete svim drugim roditeljima i njihovoj djeci? Nemojte gledati na te situacije kao na sitni detalj koji treba popraviti. Gledajte ih kao na nepotrebne rezove na jedrima broda koji svakim novim rezom oslabljuju jedro i vode ka pucanju istog. Prije nego poduzmete bilo koju takvu akciju nepotrebnog uključivanja u odgojno–obrazovni sustav, postavite si dva pitanja: „Jesam li ja kao roditelj mogao spriječiti da dođe do ovoga?“ i „Što moje dijete može iz ove situacije ponijeti u život?“.

Ako planirate godinu dana, sijte rižu; ako planirate desetljeće, sadite drveće; ako planirate za cijeli život, educirajte ljude. (Kineska poslovica)

Povezano: Otac u dječjoj školi(ci) – što danas nedostaje jednoj cijeloj generaciji