Nasmijte se svijetu i svijet će se nasmijati vama

1

U ovoj kolumni možda ću vam dati razlog za pokoju suzu i to je u redu. Ali obećavam da ćete završiti čitanje osmijehom. 🙂

U zadnje vrijeme mi ljudi govore o zaraznom osmjehu koji širim svijetom. Iskreno, toliko je to postalo dio mene, dio moje duše da nisam primijetila, ali drugi jesu. A znate li da je osmijeh zaista „zarazan“ i da ste vi drugoj osobi poput zrcala? 🙂 Probajte. Nasmijte se nekom, uljepšajte mu dan i lanac zaraznog osmjeha će se nastaviti. Znate što će biti rezultat? Puno nasmijanih ljudi koji šire dobre vibracije. Jeste li znali i da ako se „natjerate“ na osmijeh da ćete se bolje osjećati. O, da, probala sam to u nekim vođenim meditacijama. Samo vas moram razočarati, nema čarobne formule, samo rad i rad na sebi. U prvoj meditaciji sam pomislila da nešto nije u redu sa mnom, ali meditacija za meditacijom izvlačila je ono najbolje iz mene, izvlačila je onaj osmijeh koji je možda zbog nekih životnih situacija bio potisnut duboko u meni. I to je u redu. Život nas malo vrati unazad da bi nam dao bolji zalet. Opet vam govorim iz iskustva. No, savjetujem vam da čitate naša iskustva, nas koji smo sišli po zalet da bi danas hrabrije, sretnije i lakše prošli kroz životnu avanturu. Učite iz naših primjera, probajte, na kraju nemate što izgubiti, zar ne?

Mene je davne 2000 i neke inspirirala Ana Rukavina koja je rekla: „Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.“ Rečenicom me oborila, rasplakala, pomiješala emocije i na kraju motivirala. Stalno sam si ponavljala tu rečenicu i borila se. Kad je Ana umrla nisam odustala, motivirala sam se još jače da ostanem i pokažem ljudima ljepotu života. Jednom je i meni rečeno da sam na granici života i smrti, ali onaj mali vražićak u meni, ona želja i ljubav za životom, ona iskra koja je tinjala u srcu su pobijedili. Možda mi je tijelo bilo krhko, možda sam bila mršava, možda je ta cjevčica spajala te neke stvari u srcu, možda, možda, možda, ali duh je bio jak. Znala sam da je onaj na nebu namijenio puno za mene, znala sam da nije Ana slučajni anđeo koji je dotaknuo moj, ali i živote mnogih drugih, znam da nije ništa slučajno i bez razloga. I ja sam htjela kao i Ana još puno ljeta i sladoleda od lješnjaka i ja sam htjela život. Kad sam bila na korak do izlječenja, kad su te neke godine bile iza mene, rekla sam: „Želim živjeti zauvijek kako bih se svaki dan mogla zaljubiti u život ponovno.“

Ustala sam, upisala fakultet, osvojila Dekanovu nagradu, uključila se u sve aktivnosti i okružila se ljudima koje volim. Jedan dan sam bila korak naprijed, drugi korak nazad, ali išla sam samo po zalet kako bi treći dan bila tri koraka naprijed. Pročitala sam stotinu knjiga koje su me motivirale i inspirirale, trudila sam se, gradila sebe i rezultat je taj zarazni osmijeh.

Pronašla sam svoju malu životnu misiju, a to je inspirirati druge prije svega primjerom, a onda i riječima. <3 Zato se nadam da ćemo se i dalje družiti i međusobno inspirirati kako je Ana Rukavina inspirirala mene te daleke 2000 i neke. Kažu mi oni koji me znaju da sam anđeo, ali ja ću vam nešto iskreno reći, da nema vas, teško bi moja krila poletjela. <3

Budite nasmijani, veseli, plešite kroz život i nikada nemojte odustati. Zahvalite se na svakom danu i krenite u njega s najljepšim mislima, jer kako zračite tako i privlačite. :*

Posebnu zahvalu bih ovdje iskazala Ani Rukavini što me svojim primjerom te daleke 2000 i neke motivirala da ne odustanem. Hvala Petri koja me inspirirala za naslov kolumne. I posebno hvala mom’ tati koji je bio tu i kad sam htjela odustati, nisam odustala zbog njega. Rekao bi Balašević: „Drago mi je zbog mog’ starog.“

Volim vas vaša Marijana <3

Share.

1 komentar

  1. Draga Marijana, svaka tvoja kolumna je pravi dar 🙂 A Ana Rukavina je bila predivno biće i jako mi je drago što sam ju poznavala 🙂

Leave A Reply

3 × 2 =