Usamljenost je postala jedno od ključnih pitanja modernog društva, unatoč sve većim mogućnostima povezivanja. No, je li samoća nužno negativna ili u sebi krije moć samoće koja može biti lijek za osjećaj usamljenosti?
Temelji ljudske prirode i ponašanja počivaju na potrebama koje trebaju biti zadovoljene da bismo se dobro osjećali. Možemo ih podijeliti na pet razina pri čemu su za preživljavanje presudne one nižih razina, a za osjećaj smislenosti i ispunjenosti života one viših razina.
Fiziološke potrebe poput onih za hranom, vodom i nagonom za produljenjem vrste te potrebe za sigurnošću i stabilnošću čine osnovu preživljavanja. Na njih se nadovezuju potreba za ljubavlju, pripadanjem i povezivanjem s drugim ljudima te potreba za (samo)poštovanjem, prepoznavanjem i ugledom. Najvišu razinu hijerarhije zauzima potreba za samoostvarenjem, osobnim rastom i napretkom.
Primarno smo usmjereni na zadovoljavanje potreba nižih razina. Ako u tome nailazimo na probleme i prepreke, onda će nam fokus ostati na njima i nećemo previše pažnje poklanjati potrebama viših razina. No, kad su naše osnovne potrebe zadovoljene i preživljavanje nije ugroženo, onda se više usmjeravamo na potrebe viših razina. S obzirom da je civilizacijski napredak omogućio sve većem broju ljudi da ne moraju brinuti za puko preživljavanje, onda su se naši interesi više pomaknuli prema zadovoljavanju potreba viših razina.
Ipak, čini se da je potreba za ljubavlju, pripadanjem i povezivanjem s drugim ljudima ostala jednako važna tijekom vremena.
Nekad davno pitanje preživljavanja je itekako bilo povezano s time pripadamo li nekoj grupi ili ne, odnosno imamo li svoje pleme. Danas društvena infrastruktura omogućava pojedincu da bude poprilično samoodrživ i neovisan o drugima, odnosno njihovoj pomoći u preživljavanju.
Za dobar i sretan život i dalje trebamo bliske i smislene odnose s drugim ljudima. To je zaključak koji uvijek iznova potvrđuju istraživanja koja se bave kvalitetom života.
Čini se da zadovoljena potreba za ljubavlju, pripadanjem i povezivanjem s drugima osim što povećava vjerojatnost preživljavanja (izraženije u prošlosti), povećava i vjerojatnost da ćemo svoj život doživljavati smislenim i ispunjenim (izraženije danas).
Kako suvremeno društvo oblikuje osjećaj usamljenosti?
Živimo u vremenu u kojem su nam dostupne brojne mogućnosti povezivanja s drugim ljudima, dok se istodobno govori o sve raširenijem osjećaju usamljenosti u općoj populaciji. Dojam socijalne isključenosti i osjećaj usamljenosti prisutan je kod jedne od četiri osobe starije životne dobi, ali i između pet i petnaest posto adolescenata.
Zanimljivo je da iako se društvene mreže promoviraju kao virtualna mjesta koja postoje upravo da bi se ljudi dodatno povezivali i komunicirali, istraživanja upućuju na suprotno.
Što više vremena provodimo na društvenim mrežama, odnosno u virtualnom svijetu, to smo usamljeniji u stvarnosti. Ovo posebno vrijedi za adolescente i mlade ljude.
Usamljenost kao ozbiljan zdravstveni rizik
Nadalje, istraživanja koja pokušavaju utvrditi kako usamljenost utječe na naše zdravlje i kvalitetu života sve češće izlaze s rezultatima o značajnom utjecaju na tjelesno i mentalno zdravlje, kvalitetu života i dugovječnost koji ih svrstava uz bok već poznatim rizicima poput pušenja, pretilosti i tjelesne neaktivnosti.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije stanje nelagode i stresa koje prati osjećaj usamljenosti povećavaju vjerojatnost kraćeg životnog vijeka, odnosno ranije smrti za 25 posto; pojavu moždanog udara ili obolijevanja od kardiovaskularnih bolesti za 30 posto te razvoja nekog oblika demencije za 50 posto.
Sve lošije nam ide povezivanje s drugima na kvalitetan način jednako kao što sve manje znamo biti kvalitetno sami. Osjećaj usamljenosti se ne javlja samo u situacijama kad smo objektivno sami, i doista fizički odvojeni od drugih ljudi, nego proizlazi i iz dojma da u životu nemamo osobe od povjerenja na koje se možemo osloniti i koje će nas podržati u našim težnjama, da nas drugi isključuju iz svog društva i aktivnosti, da ne dijelimo uvjerenja, vrijednosti i interese s ljudima koji nas okružuju. Količina interakcija i odnosa koje ostvarujemo s drugima nije garancija da ćemo osjećati istinsku pripadnost i povezanost. Da ćemo biti stvarno viđeni, shvaćeni i prihvaćeni upravo onakvi kakvi jesmo.
Na planeti nas je sve više i digitalni napredak omogućava mnoge načine povezivanja, a sve nam je teže uspostaviti bliske i zadovoljavajuće odnose s drugima.
Kako to? Možda se odgovor krije u tome što oni koji se bave statistikama, izviješćima i preporukama ne zagrebu dalje od površine. Ima dobrih rješenja i svakako ih treba primijeniti, ali ona ne zahvaćaju one prepreke koje se kriju u nama i doprinose osjećaju usamljenosti.
Primjenom metode sistemskih ili obiteljskih konstelacija u osobnom razvoju redovito se susrećemo s tzv. sistemskim osjećajima, onima koje nasljeđujemo od svojih predaka.
Povezano: Kako traume prošlosti oblikuju našu stvarnost
Transgeneracijsko naslijeđe usamljenosti
U tom smislu osjećaj usamljenosti, nemogućnost povezivanja s drugim ljudima mogu biti odraz naše nesvjesne ljubavi i odanosti prema nekom od članova obitelji koji je doživio nešto zbog čega je razvio iznimno jak osjećaj usamljenosti.
Možda je naša baka kao mlada žena ostala sama s nekolicinom male djece jer joj je suprug, naš djed, poginuo ili nestao u ratnim stradanjima. Možda je naša majka u mladosti bila ostavljena od partnera kojeg nikad nije preboljela i naš otac joj je bio „dobra prilika“, ali ne i prvi izbor njenoga srca. Možda je naš otac kao malo dijete izgubio majku dok mu je rađala mlađeg brata i zapravo je nikada nije imao priliku upoznati i osjetiti majčinsku ljubav.
Ako su baka, majka ili otac doživjeli takva iskustva, tzv. transgeneracijski utjecaj učinit će svoje i zajedno s bojom očiju ili oblikom glave naslijedit ćemo i usamljenost. Ono što se tada obično događa jest da se okolnosti u našem životu tako poslože da i mi imamo razloga osjećati se usamljenima. Na neki neobjašnjiv način kao da osjećaj usamljenosti u nama prizove okolnosti koje će ga opravdati i održavati na životu.
Kako prošlost oblikuje naše sadašnje odnose?
Na transgeneracijsko naslijeđe nadovezuju se i naša vlastita bolna iskustva, od onih još u majčinom trbuhu, preko djetinjstva pa do odrasle dobi, nastala u situacijama kada naše potrebe nisu bile primjereno zadovoljene. Način na koji smo se povezivali s roditeljima ili skrbnicima u djetinjstvu u pravilu će se preslikati na naše odnose u odrasloj dobi, a posebno na naše partnerske odnose i stil roditeljstva. Često ćemo u partneru tražiti oca ili majku kakvu želimo, ali ih nismo imali kao dijete. Takva očekivanja će gotovo uvijek narušiti pa čak i onemogućiti harmoničan i dugovječan partnerski odnos, a posredno i pogodovati pojavi osjećaja usamljenosti.
Konačno, ako ne možemo biti u miru sa sobom, teško da ćemo biti u harmoniji s drugima. Preplavljeni brojim podražajima u vidu informacija, preporuka, smjernica, trendova zaboravljamo upoznati sebe. Tko smo mi? Što nam je važno u životu? Što nam govori naša intuicija? Dok ne poznajemo sebe teško da možemo znati i tko je dobar partner, prijatelj ili suradnik za nas.
Povezano: Usamljenost udvoje: stalno zajedno, a nikada kao jedno
Samoća kao ključ unutarnjeg mira
Dok se ne iscijelimo, naše rane prizivaju iskustva koja su im potrebna da opstanu u nama, a dok one opstaju i traju, naše istinsko, izvorno biće ne može doći do izražaja. Njemu možemo pristupiti samo u samoći, onkraj rana koje nas bole.
Jednako kao što nam je potrebna povezanost s drugima, tako nam je potrebna i samoća. Ona je integralni dio ljudske prirode koji smo zaboravili koristiti na dobar način, odnosno za svoje dobro. U onoj mjeri u kojoj možemo biti u miru i iskreni sa samima sobom toliko možemo biti i u dobrim odnosima s drugima. Naši odnosi s drugima su odraz našeg odnosa sa samim sobom.
Oni koji su spoznali svoju samoću upoznali su najveće blaženstvo dostupno ljudskim bićima jer tvoje je istinsko biće blaženo. Kad se uskladiš sa svojom samoćom, onda se možeš odnositi; tada će ti odnos donijeti mnogo radosti jer nije nastao iz straha. Kad upoznaš svoju samoću, tad možeš stvarati, uključiti se u sve što želiš – uključenost više ne predstavlja bijeg od samog sebe. Sada se kroz nju izražavaš i pokazuješ sve svoje potencijale. No preduvjet za to jest da u potpunosti upoznaš svoju samoću. Podsjećam te da ne zamijeniš samoću za usamljenost. Usamljenost je nedvojbeno bolesna, samoća je savršeno zdrava. Prvi i osnovni korak u pronalaženju smisla i značenja života jest uroniti u svoju samoću. Ona je tvoj hram; mjesto u kojem živi tvoj Bog, hram koji ne možeš pronaći nigdje drugdje.
Osho, indijski mistik (Ljubav, sloboda i samoća: Koan odnosa, 2023.)
Putevi do iscjeljenja su brojni i svatko pronalazi onaj koji mu najviše odgovara, a na kraju tog puta nas očekuje savršeno ugodna i spokojna samoća te potencijal iz kojega možemo graditi najbolju verziju sebe i harmonične odnose s drugima. Ne zanemarujte moć samoće.
Povezano: Što čini dobar život i što nas Calhounov ekseriment može naučiti?
