Pitanje koje si mnogi od nas postavljaju, osobito na prijelazu godina, dok preispitujemo vlastite izbore i tragamo za ravnotežom. Eksperiment „Svemir 25“ znanstvenika Johna Calhouna donosi nam intrigantnu perspektivu o tome kako obilje, prenapučenost i nedostatak svrhe mogu utjecati na ponašanje. Što nas doista vodi prema ispunjenijem i sretnijem životu?
Prije pola stoljeća, točnije 1968. godine, na Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje u Marylandu (SAD), biolog John Calhoun izgradio je koloniju miševa te u nju, na početku, uselio četiri para zdravih miševa čijim se razmnožavanjem broj stanovnika kolonije trebao postupno povećavati. Osigurao im je idealne fizičke uvjete za život; hranu, vodu i sve što je miševima potrebno za siguran i ugodan život te nesmetano razmnožavanje. Također, bili su izvan dohvata svojih prirodnih grabežljivaca tako da su svi izvori potencijalnog stresa povezanog s preživljavanjem u koloniji bili eliminirani.
Calhoun je želio vidjeti što će se događati s mišjom populacijom kad živi u idealnim uvjetima. U teoriji, jedno od očekivanja bilo je da će život miševa biti lišen stresova kojima su inače izloženi u prirodnim uvjetima što će rezultirati dugim životnim vijekom jedinki. Ovaj eksperiment poznat je kao „Svemir 25“, a Calhoun ga je ponovio dvadeset i pet puta ne bi li prikupio što vjerodostojnije podatke i u svakoj iteraciji je svjedočio istom razvoju događaja.
Eksperiment “Svemir 25” o dobrom životu
Nakon određenog početnog razdoblja prilagodbe na okruženje prvi miševi u koloniji počeli su se razmnožavati i populacija je postupno rasla otprilike svakih 55 dana. Kad je kolonija dosegnula oko 600 stanovnika, rast je usporio te se broj jedinki udvostručavao približno svakih 145 dana. U 19. mjesecu postojanja kolonije dosegnuo je svoj maksimum s 2.200 jedinki. Nakon toga počeo je opadati sve do trenutka izumiranja cijele kolonije uslijed promjene ponašanja njenih stanovnika koja je nastupila tijekom vremena.
U početku su optimalni uvjeti pogodovali ponašanjima miševa. Poticali su ih na razmnožavanje, a time i na rast kolonije dok u jednom trenutku, zbog povećanja populacije, nije došlo do poteškoća u zauzimanju i raspodjeli uloga potrebnih da bi „mišje društvo“ uspješno funkcioniralo. Prvi, tzv. alfa mužjaci, sve teže su uspijevali obraniti svoj teritorij i status u hijerarhiji pred mlađim konkurentima. To je dovodilo do više nasilja, a potom i povlačenja poraženih mužjaka u osamu.
S vremenom su se formirale grupe takvih odbačenih mužjaka koji više nisu imali nikakvu ulogu u koloniji. To je dovelo i do pojave usamljenih ženki koje su se počele izolirati i izgubile su poriv za razmnožavanjem.
Nadalje, u mlađim generacijama miševa pojavili su se tzv. ljepotani – mužjaci koji su se isključivo bavili sobom. Kao i izolirane ženke, nisu pokazivali interes za razmnožavanjem.
Povezano: Eksperiment poslušnosti
Lekcije iz “mišjeg raja”
Učestalo i rašireno nasilje, smanjena potreba za reprodukcijom i pojava ženki koje su izgubile interes da brinu o svojim mladuncima rezultiralo je porastom mortaliteta među najmlađom populacijom i nižim stopama rađanja. Calhoun primjećuje da su miševi prvo klonuli duhom, a onda i tijelom. To je dovelo do potpunog izumiranja kolonije u petoj godini postojanja.
Tako se nešto što je trebalo biti „mišji raj“ pretvorilo u „mišji pakao“ ili „mišju apokalipsu“. Dramatična promjena, pa čak i nestanak dotad tipičnih obrazaca ponašanja, bila je vidljiva na individualnoj i grupnoj razini. Nazvao ju je „potopom ponašanja“ (engl. behavioral sink). Kao ključne čimbenike za njenu pojavu izdvojio je prenapučenost, obilje resursa i dizajn okruženja koji ih čini lako dostupnima. „Potop“ se očitovao u promjeni ili raspadu dotada postojećih društvenih struktura i uloga, povećanom nasilju, nefunkcionalnim kompulzivnim ponašanjima, izraženoj tjeskobi, monotoniji i nedostatku svrhe te smanjenju interesa za razmnožavanjem i roditeljstvom.
Što možemo naučiti iz ovog eksperimenta?
Iako su čovjek kao živo biće i ljudsko društvo kao okruženje u kojem živi puno složeniji od miševa i njihovih kolonija Calhoun si je dozvolio povući određene paralele. To je potaknulo mnoge znanstvenike i stručnjake iz različitih područja da mu udijele kritiku, ali i da se sami upuste u tumačenje ljudskog ponašanja kroz prizmu ovoga eksperimenta na miševima.
Neki sociolozi su „Svemir 25“ usporedili s najrazvijenijim zemljama i upozorili na opasnosti koje mogu proizaći iz života u „državama blagostanja“ koje svojim građanima osiguravaju visok standard i nude puno toga na gotovo što dokida priliku za zdrave izazove koji su našim precima omogućavali osobni rast i razvoj te „izgradnju karaktera”.
I bez usporedbe ljudskog društva s mišjim kolonijama, iskustveno opažamo da je civilizacijski napredak donio promjene u našim životima, odnosno ponašanjima koja nam omogućavaju preživljavanje. Današnje povoljnije okolnosti u kojima živimo učinile su određena ponašanja suvišnima, a dovele do pojave nekih novih koja iz najrazličitijih razloga nisu bila potrebna niti moguća stoljećima prije. No unatoč velikom napretku i danas se suočavamo s izazovima kako život učiniti kvalitetnijim i osjećati se dobro.
Živjeti bolje
Iako svatko od nas ispisuje svoju jednadžbu sreće, postoje univerzalni aspekti ljudske prirode koji su nam svima zajednički. Kad ih uvažavamo, povećavamo vjerojatnost da u našoj jednadžbi neće biti nepoznanica koje utječu na konačni rezultat, a on je, u ovom slučaju, živjeti najbolju verziju sebe.
Na početku smo još jedne kalendarske godine, a to je vrijeme koje nosi simboliku novih početaka u našim životima. Tada smo obično skloni razmišljati o tome što možemo učiniti da budemo zadovoljniji, što promijeniti, dodati ili izbaciti iz svoje svakodnevice ne bi li ona bila usklađenija s onim što smatramo željenom slikom sebe i svog života. Da bismo u tome bili uspješni od pomoći nam može biti sljedeće:
Poznavati sebe
Ovo se može činiti kao nešto što se podrazumijeva, ali često ni ne primijetimo da smo se s godinama promijenili ili to odbijamo prihvatiti pa živimo na način koji nas (više) ne čini sretnima. Tako nam je lakše. Drži nas inercija. Međutim, samo naizgled je tako lakše, dok u jednom trenutku ne postane teže i počne se odražavati na našem raspoloženju, psihičkom i fizičkom zdravlju. Zato je dobro svako toliko odraditi razgovor sa samim sobom. Možda baš krajem ili početkom svake godine. Provjeriti što nam je u životu važno, što nas veseli, koga i čega želimo u većim ili manjim količinama te barem djelomično, ako ne u potpunosti, postupati u skladu s tim.
Uvažavati složenost ljudske prirode
Navikli smo biti usmjereni na sve što je materijalno. Tako i sebe najviše doživljavamo kroz vlastito tijelo i vanjski izgled. No, kako su tu i naša nevidljiva psihička dimenzija (um i emocije), kao i još teže shvatljiva duhovna dimenzija, potrebno je i njima pokloniti pažnju. Svaka od tri dimenzije daje nam korisne informacije koje nam služe da kroz život prolazimo na dobar način čineći najbolje moguće izbore u danim okolnostima. Poštujući ih sve podjednako, brinući se o njima i koristeći ih, uvažavamo složenost naše ljudske prirode i funkcioniramo kao harmonična cjelina.
Imati svrhu – svoje „zašto“ u životu
Dobro se osjećamo kad nam je život ispunjen smislom. Kad ono što radimo, neovisno je li to posao, roditeljstvo ili neka druga životna uloga ili aktivnost, ima neki dublji smisao. Tada smo motivirani i ispunjeni. Kad poznajemo sebe onda nam je lako definirati što je za nas smislen život i što sve uključuje. Kad osjećamo da doprinosimo i da život ima smisla, onda smo sretni.
Umjerenost i ravnoteža
Poznata je izreka da je razlika između lijeka i otrova u dozi, odnosno količini. Tako možemo gledati i na sve drugo u životu pa čak i na one stvari koje smatramo dobrima. Biti umjeren u svemu i znati pronaći ravnotežu u svim područjima života prava je vještina, ali uloženi trud i kreativnost se definitivno isplate.
Otvorenost za učenje i razvoj
Od rođenja do smrti stječemo različita znanja, vještine i iskustva. Učenje je najintenzivnije u djetinjstvu i mladosti jer nas priprema za samostalan život. Nastavlja se i u zrelim godinama kada puno više ovisi o našoj dobroj volji i ambicijama nego što je nužnost. Ako u ranoj dobi (ili bilo kojem drugom razdoblju života) usvojimo tzv. razvojni misaoni sklop to će nam pomoći da budemo otvoreni za cjeloživotno učenje, jer ćemo polaziti od pretpostavke da smo sposobni usvojiti nešto novo ili napredovati u postojećim znanjima i vještinama kad uložimo dodatno vrijeme i trud. Takav pristup održava naš mozak mladim i radoznalim jer ga aktivno koristimo, a time i vježbamo.
Učenje i razvoj ne odnose se samo na usvajanje činjenica zbog kojih ćemo biti stručniji u svom poslu ili nekih vještina poput plivanja ili vožnje automobila, već i stjecanje znanja i vještina kojima ćemo bolje upravljati svojim emocijama i raspoloženjima, motivacijom i disciplinom, međuljudskim odnosima itd.
Mali koraci
Mnoge željene promjene ponašanja ili ciljevi kojima težimo čine se nedostižnima. Ali, ako ih podijelimo u manje cjeline, kraće faze i jednostavnije aktivnosti onda ostavljaju sasvim drugačiji dojam. Dobro je imati širu sliku i konačnu viziju onoga što želimo postići da bismo ostali fokusirani i na dobrom putu. Za motivaciju i konkretno djelovanje učinkovitije je zadati si kraće dionice koje trebamo prijeći, manje izazove koje trebamo svladati nakon kojih ćemo već moći imati određeni osjećaj postignuća kad ih odradimo. To će nas dodatno motivirati za ono što nam tek predstoji odraditi.
Imati svoje pleme
Jedna od značajnih karakteristika ljudske prirode je potreba pojedinca za povezivanjem s drugim ljudima. Život djeteta nastaje kroz povezanost njegovih roditelja, a kad se rodi, ne može opstati ako se odrasli u njegovom okruženju ne pobrinu za njega. Jasno je da je naša povezanost s drugima upisana u naš životni kod zbog čega je važno da svjesno gradimo i njegujemo te odnose. To nam olakšava i uljepšava svakodnevicu i, što je također jako važno, može nam biti od velike pomoći u kriznim situacijama.
Konačno, kad smo spremni prihvatiti promjenjivost života kao jedinu konstantu i koristiti svoju sposobnost svjesnog promatranja onoga što se događa u nama i oko nas onda možemo donositi odluke koje će odražavati našu istinsku prirodu i usklađivati nas sa životom onakvim kakav stvarno jest u danom trenutku. Tada on prestaje biti neka strateška igra koja se događa izvan nas i postaje stvarnost koja se odvija kroz nas.
Povezano: Slobodna volja kao supermoć