Lijenost je najteža bolest, a strah od tuđeg mišljenja naš je najveći neprijatelj

2

Poslala mi je prijateljica poruku i napisala da me mora pitati kako još imam snage vjerovati u ljude.

Ne znam što je očekivala da ću joj odgovoriti jer nije ništa komentirala ali ja sam joj rekla da vjerujem u ono dobro u ljudima, a na svakom ružnom iskustvu zahvalim i idem dalje

Ne završi naša školica maturom u srednjoj ili diplomom na faksu jer cijeli život je velika školica i ako si spreman učiti, iz dana u dan stizat će ti nove lekcije. Roditelji su mi uvijek govorili da ne učim za ocjenu već za život i to je istina. Zato posebno volim raditi s ljudima jer jedni od drugih najviše naučimo i jedni drugima najveća smo inspiracija ali i najveći izazov. Svi smo različiti i u tome je ljepota, a tu ljepotu različitosti najteže prihvaćamo. Tada obično osuđujemo i prigovaramo i dat ćemo sve od sebe kako bismo ukazali na nečiju različitost koju ne znamo prihvatiti jer ne razumijemo….jer ne znamo. Ne možemo znati sve, kao što ne možemo ni imati sve jer kad bismo imali sve – gdje bismo to stavili?…a kad bismo sve znali – kako bismo se veselili?

Već 4 godine volontiram u projektu Ulične svjetiljke i ako niste čuli za časopis Ulične svjetiljke, to je prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama i časopis je specifičan zbog tematike kojom se bavi jer govori o ljudima s ruba društva, a kojima je ovaj časopis „ulaznica u bolji svijet“. Volontiranje u ovom projektu je nešto najljepše što mi se moglo dogoditi! Nema takve knjige ili stručnjaka koji bi bolje opisali život od Uličnih svjetiljki. Već sam i prije znala reći da volim Ulične svjetiljke jer prihvaćaju svaku osobu i pokazuju da je svatko vrijedan pozornosti i ljubavi te jasno govore o tome da životni padovi mogu se dogoditi bilo kome ali nemaju svi istu sposobnost da ustanu i hrabro nastave dalje. U tome je stvar!

Nemaju svi jednaku sposobnost borbe s problemima. Međutim, upravo zato i jesmo tu jedni za druge jer svatko može napraviti nešto kako bi pomogao drugom čovjeku.

Služimo se onime što nam je na raspolaganju kako bismo pomogli čovjeku. Ne bismo smjeli dopustiti da nas bilo što spriječi u tome da napravimo ono za što prema savjesti smatramo da je ispravno i ne dozvolimo da nam srce ikada bude prazno!

Stigao je novi broj Uličnih svjetiljki pa iako ga još nisam stigla kupiti ali razveselio me novi broj jer i to je znak da nismo odustali i nastavljamo dalje kako bismo Sutra učinili ljepšim, a čovjeku koji je u potrebi i živi na rubu, vratili radost postojanja i pokazali mu da vrijedi i da je lijepo što postoji!

Nemojmo misliti ako nam se čini da živimo uspješan život, kako ništa ne možemo naučiti od čovjeka koji je na ulici, u potrebi, i živi dan po dan te ovisi o tuđoj dobroti!

Nemojmo misliti kako jedan volonter sigurno ima viška vremena jer da nema vremena, sigurno ne bi volontirao! Svaki put me oduševi volja volontera koji napravi reorganizaciju svojeg vremena i obaveza kako bi mogao pomoći.

Nemojmo misliti kako mi sami ništa ne možemo napraviti jer itekako možemo samo je pitanje jesmo li spremni i želimo li?

Lijenost je najteža bolest od koje možemo oboljeti, a strah od tuđeg mišljenja naš je najveći neprijatelj.

Bila sam sigurna da razumijem kako je beskućnicima-prodavačima Uličnih svjetiljki kada stoje na ulici izloženi pogledima prolaznika. Međutim, tek kada sam stala uz jednog prodavača kako bih mu pomogla prodavati časopis, shvatila sam kako je to. Jedan gospodin prišao mi je i rekao da ne izgledam kao beskućnik jer uredna sam i pristojna. Tada sam shvatila u kakvoj zabludi (pre)često živimo. Ako je netko beskućnik, ne znači da je nepristojan, ne znači da je alkoholičar, ne znači da je propalica, ne znači da ne želi živjeti drugačije, ne znači da ne smije pojesti sladoled ili zapaliti cigaretu, ne znači da ne smije imati želja i razveseliti se nekim svojim guštima… Uvijek nakon volonterske akcije u Zagrebu, prodavači i volonteri idu na sladoled/kolače u slastičarnicu Vincek i tome se svi veselimo. Kad sam spomenula jednoj  prijateljici da ću pitati za donaciju sladoleda/kolača prodavačima Uličnih svjetiljki, rekla je da kolači i sladoled neće nahraniti te ljude. Ali hoće! To zajedništvo i druženje uz kolače i sladoled nahranit će dušu! Ako je netko beskućnik, ne znači da ne smije imati ništa što ga veseli jer upravo te male sitne radosti vraćaju radost postojanja. Neće sladoled promijeniti nečiju životnu situaciju ali će mu druženje uz sladoled skrenuti tijek misli u pozitivnom smjeru.

Nemojmo misliti kako nas se nešto ne tiče jer ako znamo za neki problem i ne činimo ništa kako bismo pokušali pomoći, tada smo ništa drugo nego sudionici u problemu kako bi postao još veći. Nikad nemojmo dozvoliti da nas strah ili lijenost spriječe da napravimo ono što nam savjest govori da je ispravno i budimo dobri jedni prema drugima! Naučimo se veseliti svim lijepim trenucima kada su drugi sretni i svakom naporu kada netko nešto dobro učini!

Vlatka Burić, volonterka u projektu „Ulične svjetiljke“

Share.

2 komentara

Leave A Reply