Nova Katarina Solomun priča vodi nas na jedinstvenu vožnju riječkim ulicama. Promatrajući prolaznike kroz njihovu obuću – od iznošenih tenisica do dječjih gumenih čizmica – ona ispisuje tople, emotivne i duboko ljudske portrete svakodnevice. Pročitajte predivnu, slojevitu crticu koja nas podsjeća da svaki korak po kiši nosi svoju neispričanu sudbinu.
Bez prestanka je kišilo nad Rijekom… izmijenila je Ana poznate stihove vozeći se u taksiju riječkim ulicama umjesto onima njoj dalekog i nepoznatog Bresta.
Gužva je, naravno, bila neopisiva. Gledala je u kolonu automobila koja ju je podsjetila na lijenu zmiju koja jedva da se i kretala pod suncem užarenog ljeta. Vozač je šutio i odbijao pozive klijenata koji su pristizali kao neželjene poruke. Jednu je ruku držao na volanu, drugu na mjenjaču i gledao ravno ispred sebe. Ana je pak gledala kroz maleni prozor niz koji su se slijevale kapi kiše kao maleni potoci. Preko puta njezina vidokruga uzdizala se velebna zgrada gradske knjižnice čija je unutrašnjost bila osvijetljena toplim tonovima žutog svjetla.
Rukavom kaputa obrisala je zamagljeno staklo.
Pogled je usmjerila na prolaznike ispod kišobrana. Točnije, na njihove cipele.
Sudbine na pločniku
Upravo su pločnikom prošle jedne iznošene tenisice. Njihov će vlasnik, srednjoškolac, zasigurno smočiti noge dok ne stigne do škole. I tako će sjediti na neudobnoj stolici najmanje šest sati, u mokrim čarapama. Izmijenit će se u tom prvom danu radnog tjedna hrvatski, matematika, fizika, možda i kemija pa engleski ili povijest. Smijat će se s prijateljima za vrijeme velikog odmora i pojesti neukusni sendvič iz obližnjeg fast-fooda dok će mu tenisice šljapkati, a noge biti posve hladne. U sobi učeničkog doma koju dijeli s jednim momkom iz Ogulina i drugim s Cresa, izut će svoje iznošene Adidas tenisice i osušiti ih iznad radijatora za sutrašnji dan. Mami će usput u razgovoru spomenuti raspadnute tenisice. Za tjedan dana stići će mu nove, dok će mama još jednu sezonu nositi kaput koji je već neko vrijeme željela zamijeniti novim.
Sljedeća je negdje žurila jedna žena u muškim tenisicama kupljenima u Zari. Ana je to dobro znala jer iste takve ima njezin suprug. Mora da je ova žena kupila najmanji muški broj, vjerojatno 38. Pa i ne izgledaju tako loše na ženskim nogama. Pretpostavila je da ova žena radi u obližnjoj trgovini tekstilnom robom. Kad dođe na posao, zamijenit će ih udobnim anatomskim klompama u kojima će njezine noge stajati idućih osam sati, dok će ona, ljubaznog osmijeha koji će se sve više topiti kako se radni dan bude približavao kraju, nuditi kupcima spavaćice, donje rublje, trenirke, košulje, majice, dugmad, konce, igle, aplikacije za razbijene dječje hlače na igralištima i u parkovima.
Od bijele kože do malih gumenih čizama
Ispod brendiranog kišobrana žurile su prema gradskom komunalnom poduzeću bijele kožne cipele na tankoj peti. Na putu do svog ureda ova sredovječna žena uzet će uobičajenu kavu iz automata u prizemlju. Kroz ruke će joj proći gomila papira o bolovanjima, javnim nabavama upitne financijske opravdanosti, pritužbe sindikata o lošim uvjetima rada na ulicama i neradu osoblja u administraciji, putni nalozi za direktora i njegovu zamjenicu i još puno toga što će odložiti u registratore koje će potom arhivirati u velikom ormaru na hodniku. U kratkim pauzama razmišljat će koje bi cvijeće ovoga proljeća mogla posaditi na svom malenom balkonu.
U mnoštvu velikih, Ana je primijetila jedne posve male gumene čizme koje bi skočile u svaku lokvu koja im se našla na putu. Broj 22 otprilike koje je nosio dječak pod kabanicom. Koliko samo koraka moraju još napraviti te nožice dok ne stignu u toplinu vrtića? Kad stigne, obut će Ciciban papuče; model se nije promijenio otkako je Ana bila vrtićanka. I u tim će se šarenim, udobnim papučama dječak igrati, hodati, slagati kockice, crtati, izut će ih kad ode na spavanje i onda opet obuti sve dok ne dočeka mamu koja će ga u popodnevnim satima povesti kući.
Klizeći mokrom ulicom, taksi se konačno zaustavio. Kiša je i nadalje padala. Platila je vozaču, poželjela mu ugodan dan i izašla iz taksija. U svojim crnim Dockersicama krenula je stepenicama koje je, kao i svakog dana, vode do škole u kojoj radi. Dječji smijeh, posve je sigurna u to, probit će se kroz tamne oblake. Sunce će ubrzo osušiti lokve na riječkim ulicama.
Povezano: Katarina Solomun: Savršena kuhinja
