Nedavno sam čitala o tipu koji ne može naći partnericu za vezu, unatoč brojnim pokušajima. Materijalno je situiran, ali je jedini samac u svojoj firmi i osjeća se obilježenim.
Došao je na ideju da stavi svoju sliku na plakat i uz opise svojih kvaliteta naglasi da traži romansu. Tako je napravio oglas od samog sebe, a jeste li vi ikad vjerovali oglasima i kupili nešto zato što proizvod preporučuje oglas?
Pretpostavke za jednu romansu su spontanost i emocije. Nekada su se ljudi upoznavali u disco klubovima ili preko prijatelja. On je pristupio njoj da joj ponudi piće, a ona je pristala ili ne. Oglasi za samce su postojali i prije, ali uvijek se gledalo na to s dozom prezira. Ne možeš nikog naći pa ideš tim putem. I onda, razočaranje već na prvom spoju, kad osoba koja dolazi nije ni blizu slici koju je poslala.
Današnje doba nudi internetska upoznavanja putem video chata, tako da odmah možete vidjeti s kim imate posla. No, kad netko iznuđuje romansu, ne pokazuje zavodničke vještine, nego očaj. Zamislite nekog tko vas je slučajno ugledao dok ste kupovali namirnice, slikao vas mobitelom a onda preko portala traži da mu se javite. Zvuči kao uhođenje ludog manijaka koji eto, baš ima pik na vas.
Onda se mi žene zapitamo, gdje su nestali oni pravi, pouzdani muškarci koji još posjeduju nešto testosterona? Zamijenili su ih neki likovi koji lajkaju iz podruma internetske fotografije i sebe oglašavaju na plakatima, a žena bi im trebala stići poštom.
Sva magija jedne potencijalne romanse rasplinjava se kad muškarac postane pasivno agresivan. A kako ću drugačije kad ona gleda samo u mobitel, pitaju se takvi muškarci na rubu očaja. U krajnju ruku, bolje je biti i sam, nego iz očaja tražiti komade. Znam nekoliko slobodnih muškaraca i oni se ne zamaraju svojim samačkim statusom. Putuju, idu tu i tamo na neki spoj, rade svoj posao i uživaju u svojim hobijima. Nisu našli onu pravu po svojim standardima, ali žena im ne nedostaje.
Ključ je u tome što žene nekako bježe od tipova kojima se u očima vidi beznađe. On je sam sto godina, stalno me zove, zar ću baš ja biti njegova slamka spasa? Žena se voli natjecati, voli biti osvojena i izabrana, ali na takav način joj je uskraćeno da uživa u magiji jedne romanse. Znate da postoje muškarci oko kojih se žene trgaju, ali oni nisu ni bogati ni posebno zgodni, no imaju nešto u sebi. Imaju onu karizmu nedostupnosti i neizvjesnosti, što ženama ostavlja slobodan izbor. Neće se odmah objesiti na nju i tražiti obaveze. Neće odmah postati dosadni muž s trbuhom i pivom u ruci ispred televizora.
Najveća pogreška koju muškarac može izgovoriti jest „nisam imao sreće u ljubavi, dobro da sam te našao”. Zvuči nekako gubitnički. Svi mi imamo negativna iskustva, ali bolje je o njima šutjeti, barem na prvim spojevima. Valjda ne želiš izaći s komadom i odmah pričati kako te bivša varala ili ostavila.
Ako imaš sindrom očajnika, znakovi su sljedeći:
- Govoriš kako nemaš sreće sa ženama i da su te mnoge povrijedile.
- Žališ se da su žene materijalistice.
- Pričaš s tugom ili mržnjom o bivšoj curi.
- Ogovaraš susjede ili prijateljice da su laka roba.
- Zavidiš drugim muškarcima kako imaju uspjeha.
Iako Internet daje prednost onim muškarcima koji su sramežljivi i nemaju dovoljno samopouzdanja da bi prišli ženama, ima i nedostatke. Sve postaje previše lako i dostupno, pa onaj tip iz podruma koji mjesecima gleda susjedu sada ima oruđe da joj priđe, makar i virtualno. I ako ga ona neće, pretvori se u gnjavažu. Očaj može prerasti u pasivnu agresiju i dalje, a potencijalna partnerica postaje žrtva gnjavatora.
Vraćam se na priču o plakatu. Nema mnogo žena koje bi željele pričati kćerima da su tatu upoznale na plakatu koji su sve žene vidjele. Mama se odvažila i nazvala nesretnika i on više nije bio sam. Bilo bi poželjno i da je došla po njega autom i platila piće na prvom spoju.
Autorica: Kristina Gallo
