Ja, ja i Irena

0

Kako mi Hrvati ni u čemu ne volimo zaostajati za „modernim svijetom“, tako ih sve više sustižemo i kad su rastave brakova u pitanju.

 

Ono o čemu ja već neko vrijeme intenzivno promišljam su osjećaji i dobrobit djece koja se nalaze u tim obiteljima. Koliko dugo su ona izložena raznoraznim sadržajima koji su neprimjereni za djecu njihovog uzrasta?

Koliko toga oni mogu samostalno nositi na svojim malim leđima koja su već ionako opterećena školskom torbom i raznim obavezama? Tko njih pita što je to što oni žele?

Često po vrtićkim hodnicima čujem roditelje kako pitaju dijete želi li jesti? Želi li piti? Kada im dijete odgovori „ne“, većina roditelja im svejedno da neko pecivo ili bočicu vode jer dijete je sigurno gladno/žedno. Već od malih nogu pokazujemo djeci da dok ih pitamo nešto, mi u glavi već imamo spreman odgovor umjesto njih.

Kada ste zadnji put u nekoj situaciji pitali dijete nešto i prihvatili njihov odgovor kao ravnopravan? Kao jednako vrijedan. Kao izraz njihove volje u tom trenutku. Jer kad već pitamo, moramo biti spremni saslušati i poslušati odgovor.

 

Djeca najviše slušaju i razumiju kada vam se čini da ništa niti čuju niti vide

Situacija razvoda kao takvoga nikad nije jednostavna, lagana, razumna. Djeca od malih nogu puno bolje „upijaju“ neverbalne signale, negoli one izgovorene. Možemo mi njima stotinu puta reći da je nešto „O.K. ili uredu“, ali oni točno znaju „namirisati“ situaciju koja se odvija/događa. Toga svi roditelji moraju biti svjesni.

Zato trebate imati vremena za djecu, objasniti im razne situacije koje se događaju, način na koji one utječu na vas kao roditelja i kao bračnog partnera. Jer ako nema vašeg objašnjenja, onda si djeca pokušavaju sama složiti tu širu sliku, za koju jednostavno još možda nisu sposobna.

Koliko puta se samo nama odraslima dogodilo, recimo na poslu, da se odvija neka situacija koja nam nije baš jasna, potpomognuta strahom od neizvjesnosti dovede nas do određenih scenarija koje vrtimo u glavi, da bismo na kraju svega, kada nam netko objasni tu famoznu širu sliku, često sami sebi ispali smiješni.

Isto to se događa i kod djece. Razvod braka uvijek podrazumijeva da jedan od roditelja odlazi. Odlazi od svoje obitelji uz koju je bio godinu, dvije, pet, deset ili više. Mi odrasli često od djece očekujemo da shvate zašto je došlo do toga, zašto se mama i tata više ne vole ili više ne mogu biti skupa. Često djeci govorimo o onom drugom roditelju s dozom prijezira, rezignacije, ne shvaćajući da se djeca možda s tim ne mogu nositi. Ne shvaćajući da smo mi u njihovim glavama Wonder Woman i Captain America koji bi zauvijek trebali biti zajedno. Jer djeci smo mi roditelji zapravo prvi modeli ponašanja, shvaćanja, razumijevanja svijeta, odnosa i zakonitosti koje u njemu vladaju. I normalno da kada jedan od „super junaka“ napusti obitelj, u djeci to izaziva određeni osjećaj nezadovoljstva, nesreće, tuge, možda i bijesa na roditelja koji odlazi ili roditelja koji ostaje.

Jer da se djecu pita, uvjeren sam da bi ona samo u iznimno rijetkim slučajevima bila zato da se mama i tata razdvoje.

 

U tim stvarima se često vidi na kojem „evolucijskom“ stupnju smo mi sami

Jesmo li i dalje u nekim ludim tinejdžerskim godinama kada tražimo sami sebe, kada smo sami sebi na prvom mjestu i moramo voditi ludo uzbudljiv život da bismo se osjećali ostvareno? Jesmo li možda u životnoj fazi kada trebamo prihvatiti život sa svim njegovim datostima. I dobrim i lošim stranama? Jesmo li napokon shvatili da je homeostaza sličnija Perpetuumu mobileu nego našem životu?

Jesmo li uočili da nema tog trenutka kada je „sve na svojem mjestu“ jer čim sve na jednoj strani zagladimo, na drugoj nešto iskoči? Od koga očekujemo da dođu promjene za naše dobro? Od supružnika? Od djece? Kolega s posla? Šefice?

Smislen život stvaramo mi sami. Nepredvidive situacije su one koje izgrađuju nas kao osobu. Svaki dan je nova prilika za vidjeti smisao svog života.

Jesmo li tamo gdje smo se zamislili prije pet ili deset godina? Koliko su nam se životni prioriteti promijenili u tom vremenu? Koliko su se u tom vremenu promijenila naša očekivanja u partnerskom odnosu? Jesmo li možda zapostavili otkad smo dobili djecu?

Dijete je majci na prvom mjestu samo dok je jako malo i u potpunosti ovisno o njoj. Kako djetešce raste, otac se vraća majci na prvo mjesto. Naravno da to podrazumijeva da i žena bude mužu na prvom mjestu.

Nije zdravo niti za partnere niti za djecu da netko od djece zauzima položaj unutar obitelji koji pripada ocu ili majci. Ili još gore, da netko od djece uđe u partnerski odnos s jednim od roditelja. Sve su to situacije koje djetetu nisu prirođene, bez obzira koliko se možda dobro dijete u njima snalazilo.

Kada su roditelji dobro posloženi unutar obiteljske hijerarhije, tada i djece imaju svoje posebno mjesto. Kako djeca odrastaju, tako se i njihove potrebe i prioriteti mijenjaju, no ono na što bi svako dijete trebalo računati je bezuvjetna ljubav i podrška od strane svojih roditelja, jedna sigurna luka na koju mogu računati. To ne znači da će njihov brod često dolaziti u tu luku, ali sama pomisao da ima jedno mjesto koje nas uvijek čeka, daje nam hrabrost da se otisnemo u nepoznato.

 

Autor: Matej Čuljak, mag. psych
Psiholog

 

 

Share.

Comments are closed.