Jeste li ikada imali osjećaj da se vaš život odvija, a vi samo izvršavate zadatke? Da ste tu za sve – osim za sebe? Ako ste ikad pomislili “nešto nije u redu, ali ne znam što”, možda ste stigli do točke na kojoj se javlja emocionalna iscrpljenost. Do točke na kojoj snaga više ne znači izdržati, već imati hrabrosti da zastanemo.
Kad ste svima, a sebi niste
Možda ste i vi jedna od onih koje nisu odrasle u okruženju u kojem je bilo u redu zastati – reći: ne mogu više, teško mi je, treba mi pomoć. Učili ste da se ide dalje, da se ne pokazuje slabost, da se emocije drže pod kontrolom. Ne zato što vaši najbliži nisu marili, već zato što ni oni sami nisu znali drugačije. I oni su živjeli u svijetu u kojem se osjećaji potiskuju, a snaga mjeri izdržljivošću. Godinama ste tako funkcionirali. Bili ste učinkoviti, odgovorni, jaki. Sve dok ta snaga nije počela tiho pucati iznutra.
Kad roditeljstvo postane zrcalo
Sve se promijenilo kada ste postali roditelj. Roditeljstvo ima moć ogoliti nas do srži. Učiniti nas ranjivima, otvoriti ona mjesta u nama koja još uvijek bole. Tada se počeo javljati tihi, davno utišani glas. Onaj koji prepoznaje umor, tjeskobu, tugu, nemir. Ali i onaj koji više ne pristaje na život koji se samo izvršava. Pojavila se praznina koju ste dugo nosili, a niste je znali imenovati. I došlo je ono ključno pitanje: želim li ovo prenijeti i svojoj djeci? Želim li im poručiti da emocije treba skrivati, da moraju biti „dobri“ pod svaku cijenu, da njihove potrebe mogu čekati?
Roditeljstvo je poput zrcala koje nas suočava s nama samima – s našim strahovima, ranama i istinama koje smo možda godinama pokušavali zanemariti. Kroz tu refleksiju dobivamo priliku da izaberemo drugačiji put – za sebe i za svoju djecu.
Priznati – prvi korak prema sebi
U trenutku kada ste sebi priznali da nešto nije u redu, napravili ste prvi korak. Ne prema slabosti, već prema istini. Prema životu u kojem birate biti prisutni – sa sobom, s djecom, s partnerom. U kojem prestajete samo funkcionirati i počinjete zaista biti – tu. Danas, s odmakom i iskustvom, prepoznajete ono što mnogi nose u tišini: tihu iscrpljenost, unutarnji nemir, osjećaj da ste tu za sve – osim za sebe. Većina to ne zna verbalizirati pa kažu: Imam sve što mi je ”potrebno”, ali nešto nije u redu. Iza toga se često skriva dugogodišnji umor, potisnute emocije i pitanje koje tiho boli: Gdje sam ja u svemu ovome?
Povezano: Zrcalo suvremenog života: Zašto sve više ljudi obolijeva od zloćudnih bolesti
Budite uz sebe da biste mogli biti uz druge
U svom radu ne nudim gotova rješenja niti dajem savjete. Ono što stvaram jest prostor – da ponovno čujete sebe. Jer znam kako izgleda kada se izgubi kontakt sa sobom. Kada unutarnji glas utihne jer “nije pravo vrijeme”, “nije mudro”, “nije red na mene”.
Zašto vam sve ovo pišem? Zato što sam i sama bila jedna od vas. Dugo sam bila ona koja pomaže drugima, sluša i podržava, a istovremeno gubi kontakt sa sobom. Iza vanjske snage krio se tihi unutarnji glas koji je govorio: Nije još vrijeme, nije red na mene, drugi su važniji.
To nije slabost. To je način na koji preživljavamo u sustavu koji nas dugo nije učio kako biti povezani sa sobom.
Hrabrost da zastanete
Najteže životne lekcije nas ne slome – one nas odvuku do naše srži. Da bismo mogli ponovno birati. Koga? Sebe i svoju istinu. Bez filtera. Za to je potrebna hrabrost. Pogledati gdje ste. Priznati da više ne želite živjeti na autopilotu. Odlučiti stati, usporiti, poslušati što vam tijelo i srce govore. I tek tada počinje stvarna promjena. Unutar vas. U vašim odnosima. U načinu na koji živite, osjećate i dišete svakodnevicu. Eto, zato vam ovo pišem. Ne da vam kažem što trebate učiniti. Nego da vas podsjetim da niste sami, i da, postoji drugi način. Onaj u kojem ste vi i vaše potrebe važne. Način tj. modus vivendi u kojem život više nije samo hrpa zaduženja, obveza, moranja i trebanja, nego i prije svega jedan prostor za prisutnost, osjećaje i autentičnost.
Živjeti autentično znači uskladiti svoje postupke s vlastitim vrijednostima i unutarnjim glasom — jer samo takav put vodi prema sretnom, ispunjenom životu koji ima istinski smisao. Jeste li spremni zastati i poslušati taj tihi glas u sebi? Glas koji vas podsjeća da ste važni, da vaše potrebe zaslužuju pažnju i da smijete biti prisutni i za sebe.
Zamislite život kao putovanje brodom na otvorenom moru. Kad ste stalno fokusirani na brigu o drugima i njihove potrebe, zaboravljate poslušati kompas svog srca. Tek kad zastanete i oslušnete sebe, možete preuzeti kormilo i postati kapetan svog života – ne samo pokorni član posade koja izvršava tuđe naredbe. Možete li?
Povezano: S godinama shvatite da je život prekratak da biste brinuli što drugi misle o vama
