Zašto se dijete ponaša kao da je stalno u nekoj drami? Zašto eksplodira zbog sitnica? Je li možda razmaženo, prkosno ili je zapravo ranjeno? Mnoge obitelji godinama žive s djetetom koje ih izluđuje svojim burnim emocijama, krajnostima i stalnom potrebom za pažnjom. Često nitko ne prepozna da je prisutna emocionalna disregulacija kod djece koju su uzrokovale rane traume.

Umjesto razumijevanja i podrške, dijete dobiva etikete poput neposlušno, razmaženo ili manipulativno. No ono zapravo vrišti iznutra, tiho i pogrešno shvaćeno.

Kako nastaje rana trauma?

Rana trauma ne nastaje samo u ekstremnim slučajevima kao što su fizičko zlostavljanje ili zanemarivanje. Mnogo češće radi se o suptilnim, ponavljajućim iskustvima emocionalne nesigurnosti u najranijem djetinjstvu. To je razdoblje kada dijete nije imalo dostupnog, smirenog i predvidivog odraslog koji bi ga umirio, regulirao i bio mu emocionalno prisutan. Takve okolnosti mogu uključivati majku koja zbog depresije ili iscrpljenosti nije emocionalno prisutna, oca koji se lako uzrujava i plaši dijete, roditelje koji se često svađaju ili putuju, kao i često mijenjanje skrbnika, hospitalizacije ili čak prerano odrastanje zbog obiteljskih problema.

Povezano: S kim si takav i postaješ: Zašto je važno učenje životnih vještina?

Priča jedne majke

U svojoj praksi često susrećem roditelje koji su iscrpljeni i zabrinuti jer više ne znaju kako doprijeti do svog djeteta. Jedna majka sedmogodišnje djevojčice došla je tražeći pomoć za kćer. Ubrzo se pokazalo da traži i podršku za sebe. Pokušavajući razumjeti ponašanje svoje djevojčice – dramatične reakcije, odbijanje škole, česte bolove u trbuhu i burne ispade – majka je počela prepoznavati vlastite obrasce: stalnu napetost, osjećaj krivnje, emocionalnu preplavljenost i potrebu za kontrolom.

Djevojčica je, prema riječima roditelja, dramila oko svega. Vrištala je kada bi joj netko povisio ton. Plakala ako nije mogla pronaći omiljenu stvar. Gotovo svakog jutra pronalazila razlog da ne ide u školu. Otac je smatrao da je razmažena. Majka, iscrpljena i na rubu suza, osjećala je da iza tog ponašanja postoji nešto dublje, iako nije znala što.

Kroz naše razgovore počela se razotkrivati priča koju nitko nije povezao s trenutnim problemima. Ispostavilo se da je djevojčica kao beba provela tri tjedna u bolnici sama, bez majke. Roditeljima tada nije bilo dopušteno ostati uz dijete. Nedugo nakon toga majka se vratila na posao, a o djevojčici su se brinule dadilje koje su se često mijenjale. Na prvi pogled ništa tragično. Nije bilo nasilja ni zanemarivanja. Ali u toj ranoj dobi dijete je nesvjesno primilo poruku da emocionalna prisutnost nije zajamčena. Da ljudi mogu nestati i da njezini osjećaji možda nisu dobrodošli.

Danas, kada vrišti jer ne može pronaći omiljenu majicu, to nije znak razmaženosti ili manipulacije. To je panični doživljaj gubitka nečeg poznatog i voljenog, a jedini način na koji zna izraziti taj osjećaj je kroz dramatične reakcije. Njena majka, koja je u početku tražila pomoć za dijete, ubrzo je prepoznala da i sama nosi slične obrasce. Oni se kod nje očituju kao anksioznost, perfekcionizam i napetost u tijelu.

Emocionalna disregulacija

Priča ove djevojčice i njene majke nije usamljena. Iza mnogih “teških” dječjih ponašanja kriju se nevidljive unutarnje borbe, tj. fragmenti ranih iskustava koje dijete nije imalo kapacitet razumjeti ili izraziti riječima. Umjesto toga, tijelo i emocije progovaraju kroz reakcije koje odraslima često djeluju pretjerano, prkosno ili manipulativno. Da bismo zaista pomogli djetetu, moramo najprije razumjeti što se događa iznutra i prepoznati da ono što nazivamo problematičnim ponašanjem često nije ništa drugo nego znak emocionalne disregulacije. To je stanje u kojem dijete ne može samostalno regulirati svoje emocije. Reakcije su burne, impulzivne i često nerazmjerne situaciji. To ne znači da je dijete loše odgojeno, već da mu živčani sustav i emocionalni kapacitet nisu dovoljno razvijeni zbog stresa ili traume.

Povezano: Poremećaji ličnosti i roditeljska ljubav

Rana trauma – tihi oblik ranjavanja

Rana trauma nastaje kada dijete u svojoj okolini ne osjeća sigurnost, predvidivost i emocionalnu podršku – temeljne uvjete za zdrav emocionalni razvoj. Kad ti uvjeti izostanu, dijete se ne snalazi samo s osjećajima. Ono ih potiskuje, preuveličava ili izražava kroz tijelo i ponašanje. Tada govorimo o posljedicama rane traume.

Rana trauma ne mora biti fizičko zlostavljanje. Često su to iskustva poput:

• roditeljske emocionalne nedostupnosti
• čestih separacija (bolnice, čuvanja kod nepoznatih osoba)
• roditelja s anksioznošću ili depresijom
• nepredvidivog ili prekritičnog okruženja
• svjedočenja sukobima, ovisnostima ili gubicima.

Takva okruženja kod djece stvaraju dubok osjećaj nesigurnosti koji ostaje zabilježen u tijelu i psihi.

Zamjene dijagnoza – ADHD, depresija ili “teško ponašanje”?

Zbog sličnosti simptoma, emocionalna disregulacija kod djece često se pogrešno tumači kao:

• ADHD – zbog impulzivnosti, nemira i poteškoća s fokusom
• opozicijsko ponašanje – zbog prkosa, buntovnosti ili otpora autoritetu
• depresija – jer dijete djeluje povučeno, umorno, sklono somatizaciji
• manipulacija – kad emocionalne eskalacije izgledaju kao “izvođenje”, a zapravo su očajnički vapaj za sigurnošću i regulacijom.

Glavna razlika je u uzroku: kod emocionalne disregulacije fokus nije na deficitu pažnje ili raspoloženju, već na unutarnjem kaosu izazvanom nepodržanim emocionalnim ranama koje živčani sustav ne zna samostalno obraditi.

Tipični simptomi koje roditelji često promaše

Roditelji, učitelji i stručnjaci često previde znakove dublje emocionalne disregulacije jer ih doživljavaju kao „fazu“, „loše ponašanje“ ili „razmaženost“. No, ti simptomi često ukazuju na dijete koje nosi nevidljivi emocionalni teret:

• nagle promjene raspoloženja bez jasnog povoda
• burne reakcije: vikanje, plač, bacanje stvari
• izražen strah od napuštanja ili odvojenosti
• stalna potreba za pažnjom i potvrdom vrijednosti
• somatizacija – bolovi u trbuhu, mučnina ili glavobolja prije škole
• povlačenje nakon trenutaka bliskosti, kao da “kažnjava” sebe ili druge
• preosjetljivost na ton glasa, neverbalnu komunikaciju ili emocionalnu „hladnoću“.

Što pomaže? (i što nikako ne pomaže)

Kada dijete reagira burno i preintenzivno, roditelji često osjećaju potrebu za postavljanjem granica ili korekcijom ponašanja. Važno je razumjeti da dijete u emocionalnoj disregulaciji nije neposlušno – ono je preplavljeno. U tom trenutku nije potrebna stroga disciplina, već regulacija i emocionalna sigurnost.

Ova pravila vrijede za djecu od oko 3 do 18 godina, jer emocionalna disregulacija može pratiti dijete kroz cijelo odrastanje.

Što pomaže?

• Sigurna emocionalna prisutnost odraslih – dijete se smiruje uz reguliranu osobu.
• Validacija emocija – umjesto „nije to ništa“, recite „vidim da ti je teško“.
• Topla struktura – rutine i granice, ali s dozom empatije i razumijevanja.
• Terapija igrom, tjelesno-orijentirane metode i terapije usmjerene na traumu.

Što ne pomaže?

• Kazne, izolacija, kritika – dijete uči da su emocije opasne i neprihvatljive.
• Logička objašnjenja u trenucima emocionalne „oluje“ – mozak nije dostupan za razum.
• Ignoriranje i racionalizacija poput „to je faza“ – poruka da su njegove potrebe nevažne.

A što s tinejdžerima?

Emocionalna disregulacija kod tinejdžera (13–18 godina) može biti složenija zbog zahtjeva za samostalnošću, identitetom i socijalnim pritiscima. Stoga, potreba za emocionalnom sigurnošću ostaje jednako važna, iako je često prikrivena povlačenjem ili buntom. Također je važno održavati otvorenu komunikaciju bez osuđivanja i pokušaja „popravljanja“. Tinejdžeri traže razumijevanje, a ne kritiku. Nadalje, granice su i dalje potrebne, ali postavljene s poštovanjem prema tinejdžerovoj potrebi za autonomijom. Terapijske metode usmjerene na rad s traumom i emocionalnu regulaciju, kao i podrška vršnjačkim grupama, mogu biti od velike koristi.

Iako tinejdžeri često skrivaju svoju ranjivost, dosljedna i topla podrška pomaže im izgraditi zdravije načine nošenja s emocijama i stresom.

Vodič za roditelje: Kako odgojiti pametno i odgovorno dijete te izbjeći mentalne bolesti

Zašto je rana intervencija ključna

Bez pravovremene podrške, djeca s emocionalnom disregulacijom mogu razviti ozbiljne teškoće poput:

• depresije
• anksioznosti
• graničnih obrazaca u vezama (idealizacija i potom podcjenjivanje)
• poremećaja prehrane
• poteškoća u povezivanju i povjerenju prema drugima.

No, uz adekvatnu pomoć i toplo prihvaćanje, ta djeca često izrastaju u ljude s izuzetnom emocionalnom dubinom, empatijom i unutarnjom snagom.

Poruka roditeljima

Dragi roditelji, ako se često osjećate frustrirano i pitate: „Zašto je sve s mojim djetetom tako teško?“ — pokušajte se na trenutak zaustaviti i postaviti sebi jedno drugo, puno važnije pitanje: „Što mu se dogodilo?“

Ovo pitanje otvara prostor za razumijevanje i suosjećanje, a ne za kritiku ili optuživanje.

Vaša prisutnost, pažnja i empatija pomažu mu da nauči regulirati emocije i izgraditi zdrav osjećaj sigurnosti.

Shvatite da nije riječ o tome da je dijete „problematično“ ili „teško“ zato što to želi, već zato što nije dobilo potrebnu emocionalnu podršku koju svako dijete zaslužuje.

Povezano: Kako roditelj može pomoći svom problematičnom djetetu?