U današnjem društvu, u kojem se sve više suočavamo s problemima nasilja i emocionalne nestabilnosti, učenje životnih vještina postaje ključno za osobni razvoj i izgradnju zdravih odnosa. Kroz odgoj i obrazovanje, djeca i odrasli trebaju naučiti kako prepoznati, razumjeti i upravljati vlastitim emocijama.

Srećem se s dosta njih koji naprosto ne znaju verbalizirati svoje osjećaje i što zapravo žele. Znaju da su nesretni i da žele nešto promijeniti u životu. Najčešće je to samopouzdanje iza kojega se krije tema samopoštovanja.

Zašto je važno poznavati svoje emocije?

Početni dio rada na sebi uvijek se fokusira na emocionalnu pismenost. U školi smo naučili čitati i pisati, složene matematičke operacije itd., ali nažalost nismo učili kako se osloboditi emocija, razumjeti ih, kontrolirati i upravljati njima umjesto da one upravljaju nama. Prepoznavanjem vlastitih emocija i njihovim uspješnim upravljanjem, kao i učenjem da pažljivo slušamo druge i odgovaramo na njihove emocije, značajno možemo ojačati svoju osobnu moć.

Biti emocionalno pismen znači prepoznati i imenovati vlastite, ali i tuđe emocije, znati procijeniti njihov intenzitet i uzroke koji se kriju iza njih, posebno kod neugodnih emocija od kojih često bježimo koristeći se obrambenim mehanizmima poput potiskivanja, agresije, idealizacije ili projekcije. Radom na sebi razvijamo emocionalnu pismenost, što uključuje učenje kada, kako i gdje izraziti svoje osjećaje, te razumijevanje načina na koji oni utječu na druge.

Sve ono od čega bježite uporno vam se vraća

Kod anksioznih osoba često se javljaju fiziološke reakcije koje su posljedica neprerađenih emocija, misli ili događaja koji djeluju kao okidači za emocionalna stanja, a ta stanja se potom manifestiraju kroz tjelesne simptome. Odakle dolaze sve te misli koje ne možemo kontrolirati i strahovi koji pokreću tjeskobu i anksioznost? Ako ste odrastali u domu u kojemu se nije znalo što donosi dan, a što noć, vrlo je teško prisiliti svoj um i emocije da se osjećate smireno, sigurno i sretno.

Svi koji su imali sreće da odrastaju u koliko toliko normalnim okolnostima i za koje dom predstavlja simbol sigurnosti i zaštite, doista imaju sreće. A što ako nije tako? Što ako je u kući boravila neka zvijer u ljudskoj koži? Ne želeći razmišljati o vuku, možda pokušavate pobjeći i bježati mijenjajući države, gradove, stanove, frizure, tjelesni izgled… sve u potrazi za kratkotrajnim olakšanjem i mirom. Međutim, iza tih promjena često se kriju stalni nemiri, strah, nesigurnost i osjećaj neadekvatnosti u vezi sa samim sobom.

Povezano: Moćne tehnike za samostalan rad na sebi

Učenje životnih vještina: S kim si, takav si!

Kada govorimo o nekim problematičnim ili nasilnim osobama, obično se i veli da postajemo slika i preslika ljudi s kojim smo rasli i odrastali. Čitava naša životna priča započinje s odgojem u našem ranom djetinjstvu. Naši roditelji postavljaju prve temelje na kojima dijete polako gradi svoj ”program” odnosno svoja vjerovanja o sebi, drugima i svijetu. Tako često nastaje iskrivljena slika o sebi, manjak samopoštovanja i sustav vrijednosti. Sve to tijekom našeg života oblikuje i determinira naše ponašanje te utiče na ishode u našem životu.

Ako govorimo o nečijem problematičnom i nasilničkom ponašanju, kao u slučaju dječaka, devetogodišnjaka iz Zagreba, zbog čijeg se nasilničkog ponašanja čitav razred djece naprosto bio prisiljen ispisati jer su institucije zakazale, meni bi bilo normalno da prvo ispitam odnose i uvjete u kojima taj dječak odrasta, odnosno njegove roditelje i kućni odgoj.

Uglavnom se konstatira nečije stanje i tu se staje. Ili se kaže da je nečiji otac bio alkoholičar, nasilnik. Ili da je mama bila emocionalno hladna i nedostupna, da djetetu nije pokazivala dovoljno pažnje. Ili da su se roditelji rastavili i da je sve to dovelo do nekih vrsta psihičkih poremećaja kod djeteta (a danas odrasle osobe).

Postoji i uzrok stvaranja disfunkcionalne obitelji, odnosno nešto što stvara plodno tlo za rast negativnosti i toksičnog odgoja djece koja se kasnije pretvaraju u problematične tinejdžere i osobe, a u zadnje vrijeme, vidimo sve češće, i u bezosjećajne monstrume. Ne zaboravimo da je svaki delinkvent, nasilnik i ubojica i sam nekada bio dijete. Sve što su djeca pokupila, dolazi iz doma i kućnog odgoja, odnosno od roditelja koje djeca podsvjesno modeliraju. Stoga ne očekujte da vrtići i škole mogu nadomjestiti roditelje, odnosno njihove propuste, jer neće. Roditeljski stil oblikuje život djeteta od samih početaka i utječe na njegov daljnji razvoj.

Što sustav može učiniti?

Mnogi društveni problemi s kojima se suočavamo, i nažalost sve učestaliji problemi nasilja, zahtijevaju urgentnu reakciju. Ipak, razmišljajući dugoročno, mislim da je potreban puno cjelovitiji pristup jer se problemi nasilja i ubojstava ne rješavaju samo povećavanjem redarstvenika i policije koji se bave interventnim reakcijama. Problemi će se dugoročno rješavati tek onda kada svi ti ”problematični” budu osjećali više ljubavi i empatije, a manje mržnje, zavisti, straha i ostalih niskih emocija. To se čini odgojem i učenjem o životu, životnim vještinama, vrijednostima i duhovnoj sferi postojanja.

Odgojna funkcija obrazovnih institucija trebala bi biti integrirana s obrazovnom funkcijom. Od djece se ponekad i nerealno očekuju visoki akademski rezultati, s čime se samo zapravo potiskuje odgojna svrha škole. Obrazovne institucije, od vrtića do škola, trebale bi poticati jednakost prema svim jedinkama društva. Promicati toleranciju među učenicima i raditi na razvijanju kritičkoga mišljenja. Poticati osobni rast i razvoj, samostalnost, kao i odgovornost prema zajednici. Osim toga, škole i stručne službe puno bi više pozornosti trebale posvetiti radu na poboljšanju komunikacije s roditeljima koji su aktivni sudionici odgoja djeteta.

Zdrava struktura ličnosti i dobro oblikovana osobnost pružaju čovjeku snagu da izbjegne mnoge, naizgled bezazlene, zamke modernog, ubrzanog života. Mnogi sebe tješe krivom mišlju da je danas ionako sve relativno. Čemu trud kad se može i prečacem?! Da, možda i može, ali uz visoku cijenu i neke instant rezultate. Sigurna sam da će osoba koja ima zdravu strukturu ličnosti itekako znati odvagnuti i razabrati kako najbolje postupiti. Znat će razlikovati ispravno od pogrešnog. Neće nikoga povrjeđivati i bit će pozitivan primjer svima onima koji to nisu. To je u prvom redu zadaća roditelja i kućnog odgoja, a ne institucija.

Povezano: Vještine upravljanja emocijama i kako zagospodariti svojim emocijama