Na početku Ulice svetog Florijana, među starim fasadama i balkonima, preko puta najšarmantnijeg caffea u mjestu, smjestila se mala cvjećarnica Buketić koju su svi znali. Njezina vlasnica bila je tridesetčetverogodišnja Cvjeta Kovač, žena o kojoj su svi govorili s osmijehom praćenim kimanjem glave. Već i imenom bila je predodređena da bude upravo to – cvjećarica.

Cvjeta nije naslijedila ni posao, ni bogatstvo, ni ikakvu sigurnost. Cvjećarnicu je otvorila prije sedam godina, nakon višemjesečne bankarske borbe i hrpe papira koju je morala potpisati.  Da, kredit ju je gušio, ali svi njezini snovi stali su baš u taj prostor od dvadeset i pet kvadrata. Znala je sve – o ružama, tulipanima, ljiljanima, mimozama, hortenzijama, kada je pravo vrijeme za sadnju geranija, vodenica ili zmajevih krila, koliko koja biljka treba vode te odgovara li joj sunce ili hlad.

Svako jutro u šest otključavala je vrata Buketića, puštala tihu glazbu i rezala stabljike pod mlazom hladne vode. Do devet bi izlog već bio mala umjetnička instalacija. Mladenci su čekali njezine bukete mjesecima unaprijed. Starije gospođe dolazile su po savjete o orhidejama, a muškarci koji su zaboravili godišnjice vjerovali su da ih samo Cvjeta može spasiti.

Bila je ponosna na ono što je stvorila.

A onda se, jednog ponedjeljka u svibnju, svega par ulaza udaljena od njezina Buketića, otvorila nova cvjećarnica. Elegantna tamnozelena slova – Atelier Verde – isticala su se na mesinganoj podlozi. Izlog nije bio prepun svega kao Cvjetin. Iza stakla je stajala samo golema vaza s bijelim kalama.

Odveć moderno, sterilno, više nalikuje na pogrebno poduzeće nego na cvjećarnicu, nizala je Cvjeta asocijacije svaki put kada bi prošla pored neželjene konkurencije. Nekad i više puta dnevno, tek toliko da vidi kako biti korak ispred.

Otkako se otvorio Atelier Verde, nervoza se trajno nastanila u Cvjetinu želucu.

Jednog jutra, dok je prala stakla svog izloga, primijetila je kako vlasnik novootvorene cvjećarnice unosi sanduk božura. Kretao se pažljivo, kao da nosi nešto lomljivo, iako su božuri bili uredno zapakirani. Bio je visok, mršav, tamne kose i pomalo neuredne brade, u bijeloj košulji zavrnutih rukava. Naočale bi mu svakih nekoliko minuta kliznule niz nos pa ih je vraćao kažiprstom. Nakon što je spustio sanduk, izvadio je malu bilježnicu iz stražnjeg džepa ispranih traperica i nešto zapisao. Više je djelovao kao poreznik nego kao šaptač cvijeću.

Kada je ponovo izašao na ulicu, pogledao je prema njezinoj cvjećarnici, kao da procjenjuje udaljenost između dvaju izloga, pa krenuo prema njoj.

– Susjeda? – upitao je.

Cvjeta je prebacila krpu preko ramena i ruku položila ispred lica ne bi li ublažila odsjaj svibanjskog sunca.

– Konkurencija, pretpostavljam.

Nekoliko sekundi gledao ju je kao da razmišlja što bi trebao odgovoriti.

– I to – rekao je naposljetku.

Pružio joj je ruku.

– Viktor.

Nije mu pružila svoju.

– Cvjeta.

Kimnuo je, kao da je upravo potvrdio podatak koji je već znao.

– Drago mi je.

– Meni nije.

– Pošteno.

To ju je toliko zbunilo da je na trenutak ostala bez odgovora.

– Ovo nije mjesto za dvije cvjećarnice.

Viktor je pogledao niz ulicu, zatim njezin izlog pa opet svoj.

– To će odlučiti kupci.

Okrenuo se i otišao.

– Koji čudak – procijedila je.

U danima koji su uslijedili Cvjeta je brojala mušterije kao vojnik metke. Primijetila je kako ljudi sve češće zastajkuju pred Viktorovim izlogom; kako mlade djevojke fotografiraju njegove aranžmane za društvene mreže; kako je čak i gospođa Tonka, koja je pet godina kupovala samo kod nje, pred neki dan izašla iz Ateliera Verde s buketom ružičastih tulipana među kojima je provirivala bijela sadarka.

Sve je to Cvjeta primjećivala. I bila neopisivo bijesna.

Odlučila je uzvratiti udarac. Počela je otvarati ranije. Izrađivati ekstravagantnije bukete. Nuditi popuste koje si nije mogla priuštiti. Čak je upotpunila ponudu sličicama omeđenim drvenim okvirima koje je izrađivala do kasnih noćnih sati.

A Viktor?

On je nastavio sa svojim buketima i uređivanjem uvijek jednog te istog izloga. I očigledno mu je išlo jako dobro. Bolje nego njoj.

Taj je dan bio neopisivo sparan. Cvjeta je sjedila u svojoj cvjećarnici i lupkala prstima po stolu. Nekoliko je puta izašla samo kako bi provjerila koliko je ljudi ušlo i izašlo iz Ateliera Verde. Previše, zaključila je i podigla pogled prema nebu na kojem su se počeli gomilati tamni oblaci. Kiša samo što se nije sručila. Prve krupne kapi ubrzo su se pretvorile u oluju. Poput mutne rijeke, voda se slijevala niz ulicu. Na kraju je nestalo struje u cijelom kvartu. Cvjeta je ostala zarobljena u mraku svoje cvjećarnice. U rukama je gužvala papirić s narudžbama za iduće jutro. Znala je da rezani zumbuli, gerberi i tropski ljiljani bez hlađenja neće preživjeti noć. Najradije bi počela vikati u mraku poput prebijene mačke. Pokušavala je nazvati električare kada je netko pokucao.

Otvorila je vrata i ugledala Viktora mokrog od kiše.

– Imam agregat – rekao je. – Dovoljno jak za obje cvjećarnice.

– Ne trebam pomoć – drsko mu je odgovorila.

– Tvoji ljiljani ne dijele tvoje mišljenje – rekao je provirivši iza njezinih leđa.

Pogledala je Viktora pa svoje cvijeće. Znala je da je u pravu. Ali nije popustila.

– Radije se pobrini za svoje aranžmane – nije se potrudila biti ni najmanje ljubazna.

Nakon što mu je zalupila vrata, Cvjeta je sjela na pod svoje cvjećarnice. U njoj su divljali ispremiješani osjećaji baš kao i oluja koja je vani nosila sve pred sobom.

Nakon desetak minuta ponovo je začula kucanje. Otvorila je vrata spremna na novu svađu. Ugledala je Viktora koji je stajao na kiši s dvije boce hladnog cidera.

– Rekao sam si da ćeš me vjerojatno opet otjerati, ali vrijedi pokušati.

– Onda si mogao ostati u svom atelijeru – ironično je ispljunula.

– Mogao sam. Ali nisam – on joj pruži jednu bocu. – Ovo nije mito da se prizoveš pameti i prihvatiš pomoć.

– Dobro.

– Ovo je mito da prestaneš gledati moju cvjećarnicu svakih pet minuta.

Unatoč mraku, Viktor je prvi put vidio nasmiješenu Cvjetu.

– Upadaj! – odmaknula se i rukom mu pokazala mjesto na podu.

– Živjeli! – nazdravili su kucnuvši se bocama.

Viktor joj je te večeri ispričao kako je prije radio kao menadžer. Dan za danom, mjesec za mjesecom pa godinu za godinom provodio je u banci. Za neopisivo dobru plaću koja je njegov brak privela kraju. I kada je posve izgorio od stresa, odlučio je da je vrijeme za promjenu, ali ovoga puta stvarnu. Završio je višemjesečni tečaj za aranžera i otvorio cvjećarnicu. Bila je to zapravo želja njegove bivše supruge, no kako više nije mogao spasiti brak, odlučio je spasiti sebe.

Te je večeri Cvjeta shvatila da se polako počela pretvarati u ono od čega je Viktor pobjegao.

Idućeg jutra, kada je sunce djelomično osušilo mokre ulice, mještani su ugledali zatvorena vrata Cvjetina Buketića i zalijepljen papirić na kojem je pisalo: Zatvoreno do danjega. Hvala vam svima na povjerenju 🙂

Kada je Viktor tog jutra otvorio svoj Atelier Verde, ispod vrata ugledao je malu bijelu omotnicu. Otvorio ju je i pročitao: Vjerojatno je svemir želio da najprije dođeš s agregatom, a onda s bocom cidera i podsjetiš me kako posao nije pokretač ničijeg života. Teškom mukom kažem ti hvala. Kada je jučer došla struja, isključila sam sve hladnjake i bukirala si višetjedni odmor. Vraćam se kad posložim kockice u svojoj glavi.

Povezano: Katarina Solomun: Djevojčica u pokretu