Djevojčica u pokretu dirljiva je priča Katarine Solomun o odrastanju i desetogodišnjoj Niki, čiji su život obilježile stalne selidbe i spakirane kutije. U malom, naizgled dosadnom gradiću, Nika otkriva da dom nisu samo zidovi, već ljudi i priče koje nosimo sa sobom. Ovo je topla posveta umjetnosti kao utočištu i djetinjstvu koje pronalazi ljepotu čak i u prolaznosti.

Nika se već navikla na selidbe, iako je imala tek deset godina. Kutije su opet bile poredane ispred vrata, a tata je šutke lijepio traku preko njihovih rubova. Mama joj je ponovila da je to zadnji put. Njezina obitelj često se selila, uglavnom zbog tatina posla. Nika nikad nije posve razumjela što on točno radi; samo je znala da uvijek negdje moraju krenuti iznova. Maleni grad na sjeveru bio je samo još jedna postaja na toj nepreglednoj karti njezinih privremenih domova. Barem je tako mislila.

Trg, zgrade, jedno stablo lipe, lokalna gostionica, pekara, trgovina i mesnica. Ništa čega bi se za godinu dana, ili manje, željela prisjetiti. Ni ovdje se neće zadržati dulje od nekoliko mjeseci. Zašto bi onda bila ljubazna sa susjedima? Ili, još bolje, prema drugoj djeci? Svaki put kad bi se s nekim sprijateljila, ubrzo je morala otići. Mama bi njezinu tugu ublažavala riječima čut ćete se, iako se nikad ni sa kim nije čula.

Nika je dane provodila istražujući okolna polja kukuruza i suncokreta. Bicikl joj je bio najbolji prijatelj, a lubenica rashlađena u hladnoj vodi potoka ispod mosta najslasnija poslijepodnevna poslastica – barem dok je mama ne bi dozvala kući na večeru. Voljela je provoditi vrijeme uz rijeku koja je tekla kroz grad jer je bila tiha, plitka, čista i tako zelena – idealna za dječje igre ili pecanje u osvit zore.

Nakon mjesec dana Nika je već znala svako polje, njegovog vlasnika, svaki rukavac zelene rijeke. Oslonjena na drvo, ispod slamnatog šešira promatrala je djecu koja užetom preskaču s jedne obale na drugu, natječu se čiji će skok biti najbolji, plivaju ili dijele sendviče. Nikad je nisu pozvali da im se pridruži. Nema veze. Nije joj to prvi put.

Gradić nije nudio ništa zanimljivo. Nekoliko je puta prošla trgom, kupila sladoled, sjela na klupu ispod lipe i nastojala ubiti još jedno predugo ljetno popodne. Ipak, krajičkom oka promatrala bi prolaznike koji su svraćali u lokalnu gostionicu. Kad bi se vrata otvorila, Nika bi pogledom uhvatila djelić njezine unutrašnjosti – zadimljene i mračne.

Jednog u nizu istih popodneva, dok je prolazila ulicom na putu kući, jedan ju je mještanin, koji je teglio dvije velike vreće prepune povrća, slučajno gurnuo i Nika se, kao izbačena katapultom, našla unutar Veselog Matijaža. Na trenutak je samo stajala, zbunjena i prestrašena. Oko nje bili su poredani drveni stolovi prekriveni stolnjacima kockastog uzorka, mali prozori, teške stolice i šank. Zrak je mirisao na kobasice, prženo tijesto, dim cigareta i vino. Uvukao se u zavjese i trajno nastanio među njihovim nitima. Za jednim su stolom trojica mještana kartala belu uz poluprazne čaše. Bilo je zagušljivo pa se nakašljala.

– Trebaš nešto? – vlasnica gostionice kratko ju je odmjerila.

– Ne… Ja sam samo… – zamuckivala je Nika.

Marija joj ništa nije odgovorila. Uzela je s police bijeli tanjur na koji je stavila veliku slasnu krafnu. Nika je progutala slinu. Potom je u šalicu ubacila kakao, prelila ga zagrijanim mlijekom i sve to stavila na šank.

– Izvoli, ovo je za tebe. Hajde! – pozvala ju je rukom.

Nika je prišla šanku i uspela se na visoku stolicu. Pogledala je Mariju i još dva gosta – starog Jožu, željezničara, i Antuna, slikara.

Ono što je Niki najviše zaokupilo pažnju bio je ostakljeni atelje na kraju ulice. Nikako joj nije bilo jasno kako se nešto tako magično moglo naći u nebitnom mjestu poput ovoga. Nika je često promatrala Antuna kako se s drugog kata zgrade u kojoj je živio spušta do stare Lade i vozi do svog ateljea. Bio je neobičan, pomalo mrzovoljan, pomalo zaboravljen. Promatrala ga je izdaleka, skrivena među grmovima pasje ruže, kako otvara prozore i pušta glazbu koja je izlazila zajedno s mirisom uljanih boja. Slikar je radio u tišini, ponekad satima, a ponekad bi samo stajao i gledao u platno. Navečer, kada je sunce zalazilo i sve poprimilo zlatnu boju, Nika bi biciklom prošla ispod prozora njegova ateljea i svaki put poželjela zaustaviti vrijeme. Zadivljeno bi gledala u poredana platna, razbacane kistove, palete na kojima se već osušila boja, zaprljane pregače i novine na podu.

I sada je sjedio za šankom, tik do nje. Nika je zagrizla u slasnu krafnu dok joj se marmelada od marelica cijedila po prstima. Iza velike crvene šalice kakaa primijetila je kako na podmetaču crta priču koju je pleo stari Joža.

– E, obišao sam ja pola svijeta… Ali najljepše mi je bilo kad sam vozio vlak kroz planine Jura na istoku Francuske. Prošli smo kroz zelene šume i prekrasna sela sa starim dvorcima. Legenda kaže da su ovu željeznicu izgradili građevinari na toliko visokim skelama da su mogli vidjeti lastavice kako lete. E da, bili su to dani, et maintenant il ne reste plus que de souvenirs – otpio je do kraja bijelo vino s dna svoje čaše.

Kada je pojela krafnu i popila kakao, Nika je zahvalila Mariji, otresla s majice šećer u prahu i izašla u toplo predvečerje. Te je večeri sanjala najživlje snove o Jožinoj najdražoj zemlji – o pitoresknom selu, malim caféima, prhkim kroasanima, svilenim haljinama, opojnim parfemima… Ujutro, kada se probudila, silno je poželjela da jedan takav gradić bude njezino trajno odredište.

***

Sljedećih dana Nika je sve češće svraćala do Veselog Matijaža. Ne samo zbog krafne i kakaa, nego zbog priča. Joža bi započeo, Marija bi tu i tamo nešto dobacila, a Antun bi šutio i crtao po podmetačima. Ponekad bi joj gurnuo jedan preko šanka. Brzi potezi olovkom ili ugljenom kao da su oživjeli kuće, mostove, rijeke ili lica ljudi koje nikad nije upoznala.

Jednog poslijepodneva, dobro skrivena iza žbuna, očiju uprtih u njegovo stakleno kraljevstvo boja, začula je Antunov glas:
– Kad već stalno gledaš, možeš i ući.

U ateljeu je mirisalo na boje, drvo i nešto oštro što joj je škakljalo nos.

– Terpentin – pojasnio joj je Antun. – Služi mi za pranje kistova.

Svjetlo je padalo kroz velika stakla i lomilo se po razbacanim kistovima, limenkama i nedovršenim platnima. Neka su bila tek započeta, neka gotovo dovršena, ali ni jedno nije bilo pospremljeno. Kao da čekaju da ih netko ponovo dotakne. Antun joj nije puno objašnjavao. Samo joj je pružio kist.

Nika ga je uzela, isprva nespretno, kao da drži nešto jako važno. Umiješala je malo boje i povukla prvi trag u praznom kutu jednog platna. Bio je kriv, tanak i jedva vidljiv. Ali bio je njezin. Ta prva tanka crta s vremenom je prerasla u kuće, cvijeće, šume, vlakove…

– Znaš – rekla je Antunu – jednom ću takvim vlakom otputovati u onu Jožinu Francusku. I više se nikad neću vratiti.

Dani su prolazili sve dok Nika nije opet ugledala poredane kutije ispred ulaznih vrata, visoke skoro kao skele zahvaljujući kojima su radnici gradili prugu i slušali cvrkut lastavica. Mama je, kao i uvijek, rekla to je zadnji put. Tata je, kao i uvijek, šutio i lijepio traku preko kartonskih rubova. Sve je bilo isto. Samo što im Nika više nije vjerovala.

Tog dana nije otišla ni do rijeke ni do polja. Sjela je na bicikl i odvezla se ravno do ateljea. Vrata su bila otvorena. Antun je stajao ispred platna, kao i uvijek.

– Mi odlazimo – rekla je u hipu umjesto pozdrava. – Ja odlazim.

On je samo kimnuo, kao da je već znao. Nika je prišla stolu i po praznom platnu stala crtati sve što je željela ponijeti sa sobom: polja, zelenu rijeku, Mariju, Jožu, Antuna, atelje, krafne…

– Ovome nije ravan ni surrealizam – nasmiješio se Antun i pomilovao je po kosi.

Na dan odlaska ispred ulaza slikar je Niki ostavio malu sliku – polje s biciklom i suncokretima, a na nebu sjenku koja podsjeća na lastavicu. Ili djevojčicu u pokretu.

Povezano: Katarina Solomun: Možda sutra