Pred vama je Možda sutra, bajkovita pripovijest Katarine Solomun koja nas vodi na rub grada, u sjenovite hodnike jednog dječjeg doma. Ovo je priča o nadi, o malim čudima koja se dogode upravo onda kada prestanemo čekati sutra i počnemo nositi toplinu u sebi. Pročitajte toplu priču o djevojčici Lini, njezinom medvjediću i jednom neobičnom pupoljku.

Na samom rubu grada, tamo gdje asfalt polako prelazi u prašnjavi put, a ulična svjetla postaju rijetka i umorna, uzdizala se zgrada doma za nezbrinutu djecu. Premda već podosta oronula, još uvijek se moglo primijetiti da je to nekoć bila raskošna urbana vila ispred koje se prostiralo veliko dvorište. S vremenom je bila nezgrapno nadograđivana i pregrađivana tako da je djelovala, pa, najblaže rečeno, zapušteno i ružno – zidovi su bili oronuli s vidljivim tragovima vlage, dok se s prozora, koji su zimi često škrgutali pod naletima vjetra, ljuštila boja.

U tom je domu živjela djevojčica po imenu Lina.

Lina nije znala točno koliko ima godina. Rekli su joj devet, ali ona je osjećala da je starija – barem u srcu. Bila je tanka kao grančica, crne kovrčave kose i jednako crnih očiju kojima je upijala svijet oko sebe. Nije se smijala kao druga djeca. Kad malo bolje promisli, smijeh je rijetko kada odjekivao stubištem i sobama ovog turobnog mjesta. Jelo se u tišini, pisalo zadaće u tišini, gledalo televiziju u tišini…

Noću je pak bilo najtiše. Širom otvorenih očiju zurila je u mrak i čula samo disanje djevojčice u krevetu pored svoga. Ili pak škripavi parket koji bi zacvilio pod nogama odgojiteljice koja bi ih obilazila svakih sat vremena. Tračak svjetlosti probio bi se kroz odškrinuta vrata i mrak bi tada postao nekako manje gust. No, u idućem bi se trenutku vrata zatvorila i mrak bi opet zagospodario dječjom spavaonicom. I dok bi se djeca igrala u dvorištu, Lina je sjedila na klimavoj klupi i gledala prema gradu u daljini, kao da očekuje da će se konačno pojaviti netko tko će doći po nju.

Ali nitko nije dolazio.

Svake večeri prije spavanja Lina bi uz sebe privila starog plišanog medvjedića. Bio je poderan i imao je samo jedno oko, ali bio je sve što je imala. Poklonila joj ga je za sedmi rođendan njezina učiteljica. Lina nikad neće zaboraviti kako je tog dana parkirala svoj mali auto ispred doma. Ugledavši je na prozoru, rukom ju je pozvala neka siđe. Lina se sjurila stubama i zastala na mjestu. Gledala je u medvjedića, ruku prekriženih na leđima, ali nije rekla ni riječ.

Učiteljica ju je nježno zagrlila, utisnula poljubac u njezinu crnu kosu te joj oslobodila ruke u čiji je zagrljaj smjestila medvjedića. Nešto je rekla odgojiteljici – Lina više nije ni pamtila njihova lica koliko su se često smjenjivale – i posjela je u auto. Na stražnjem sjedalu Lina je cijelo vrijeme držala svog medvjedića za baršunastu šapu. U malenom restoranu svi troje pojeli su pizzu i palačinke s čokoladom. Te večeri, i svake sljedeće, Lina bi mu prije spavanja tiho šapnula na uho: “Možda sutra.”

Ali to sutra uvijek bi bilo isto.

Svjetlost u dnu dvorišta

Jedne hladne jesenske večeri, kada su oblaci gotovo dodirivali grad i prijetili kišom, Lina nije mogla zaspati. Ustala je iz kreveta, pokrila usnulog medvjedića i tiho se prišuljala do prozora. Svijet iza stakla bio je mračan i tih. U daljini su treperila svjetla velikog grada. Vjetar se probijao u sobu kroz trulu drvenariju. Zagledana u mrak, primijetila je nešto neobično.

U dvorištu, tik uz staro drvo koje je već odavno prestalo listati, treperilo je malo svjetlo. Lina je protrljala oči, ali svjetlo nije nestalo. Srce joj je počelo brže kucati. Nije znala zašto, ali osjećala je da mora izaći u dvorište.

“Medo, samo ću pogledati nešto vani pa se vraćam. Obećajem. Budi dobar i spavaj.”

Na prstima, nastojeći biti nečujna i nevidljiva, prošla je pored sobe odgajateljica, otvorila teška vrata doma i izašla u mrak šiban udarima juga. Stresla se od hladnoće, odjevena u laganu ružičastu spavaćicu. Kada se približila drvetu, ugledala je malenu pticu, gotovo prozirnu. Učinilo joj se da je satkana od svjetlosti. Lepršala je tik iznad tla, kao da je ozlijeđena.

“Jesi li dobro?” šapnula je Lina kleknuvši.

Ptica je zamahnula krilima i polako se spustila na njezin dlan. U tom trenutku Lina je osjetila toplinu koja nije dolazila izvana nego iznutra. Kao da je u njezinim grudima svom snagom zasjalo malo sunce. Lina se skamenila na mjestu, ali nije ispustila pticu iz ruku. Samo ju je gledala, nemoćna da išta kaže, kao i prije dvije godine kada je ugledala svoju učiteljicu s rođendanskim poklonom. I tada, u jednom gotovo nečujnom trenu, ptica se raspršila u sitne iskrice koje su nestale u zraku.

Ali toplina je ostala.

Mali zeleni znak

Sljedećeg jutra Lina se probudila i medvjediću poželjela dobro jutro. Prvi put nije pomislila možda sutra. Ustala je, odjenula se, umila i oprala zube te s torbom na ramenima izašla u dvorište. Kombi koji ju je svaki dan vozio u školu i iz škole već je čekao na parkiralištu. Na jednoj grani starog stabla ugledala je mali, jedva vidljivi zeleni pupoljak. Lina nije mogla odvojiti pogled od tog malog čuda. Čak se i spotaknula ulazeći u kombi, ali nije ju bilo briga. Kada je prašnjavi put zamijenio gradski asfalt, a kombi skrenuo u lijevi zavoj, Lina je zatvorila oči.

Tog popodneva ravnateljica ju je pozvala u svoj ured. Takvi pozivi nikad nisu značili ništa dobro – ili su neka djeca odlazila ili su dolazila nova ili te čekala kazna jer si prekršila pravila. Ali Lina nikada nije bila dio tih promjena. U ovome je domu otkako zna za sebe.

Ovoga je puta bilo drugačije.

“Djevojčice,” rekla je ravnateljica pomalo blažim glasom nego inače, “seliš se u drugi dom.”

Lina je šutjela.

Drugi dom. Te dvije riječi zvučale su prazno, kao hodnik bez prozora.

“Je li… daleko?” tiho je pitala.

“I ne toliko,” odgovorila je ravnateljica. “Manji je. Kažu da je… topliji.”

Topliji, ponovila je Lina u sebi.

Crnokosa djevojčica nije znala vjerovati u takve riječi.

“Ne brini se za školu, nju nećeš mijenjati. Kombi će te odvoziti i dovoziti kao i do sada”, skinula je naočale i zatvorila dosje koji je ležao na njezinom stolu.

Smiješak je zaplesao na Lininim usnama. Znači, ostaje joj njezina voljena učiteljica.

“Kreni sada”, rekla je. “U tvoju sobu dolazi nova djevojčica.”

Novi prag, ista nada

Te je večeri spakirala svoje stvari: skromnu odjeću, tenisice, papuče i starog plišanog medvjedića s jednim okom.

Prije odlaska, još je jednom zastala kod starog drveta. Pupoljak je i dalje bio tamo. Dodirnula je granu malenim prstima, oprezno, kao da bi mogao nestati.

“I ja idem”, šapnula je ni sama ne znajući zašto to govori.

U tom trenutku učinilo joj se, možda samo na tren, da je iznad nje nešto zatreperilo. Kao blagi odsjaj svjetla, poznat i tih. Nije ga mogla jasno vidjeti, ali je osjetila onu istu toplinu. Ne kao prije, ne toliko snažno, ali dovoljno da je podsjeti kako nešto završava, a nešto novo počinje.

Možda nije važno gdje ideš, pomislila je, možda je važno što nosiš sa sobom.

Sljedećeg jutra Lina je sjela u mali kombi koji ju je trebao odvesti u novi dom. Držala je medvjedića čvrsto uz sebe i gledala kroz prozor. Grad je ostavila za sobom, a krajolik se polako mijenjao – ulice su postajale uže, kuće niže, a okućnice zelenije. Kad su napokon stigli, dočekala ju je mala kuća s ograđenim dvorištem. Nije bila velika. Nije bila savršena.

Ali nije izgledala hladno.

Na ulazu je stajala žena koja joj se blago osmjehnula.

“Ti mora da si Lina,” rekla je.

Lina je kimnula. Zastala je na trenutak pa zakoračila, držeći u jednoj ruci vrećicu, a u drugoj medvjedića.

I dok je odgojiteljica tiho za njom zatvorila vrata, negdje u dvorištu na drugoj strani grada, na jednoj tankoj grani, iz malog se pupoljka zazelenio list.

A visoko iznad, gotovo nevidljivo, nešto je još jednom zatreperilo, kao podsjetnik da trebamo vjerovati u posve mala čuda.

Povezano: Katarina Solomun: Cipele za Kišu