Ako nas neuroznanstvenici, neurokirurzi i svi ostali stručnjaci koji se bave proučavanjem, zdravljem i razvojem mozga upućuju na to da se naša slobodna volja najviše vidi u stavu koji zauzimamo prema situacijama oko sebe, onda je logično da upravo tu započnem ovu kolumnu. U realnostima koje nas okružuju, onima koje postoje takve kakve jesu i onima kakvima ih mi vidimo. Upravo je ta detekcija, odnosno promjena percepcije, prostor u kojem stvaramo svoj mir ili svoj nemir.

Kako naša percepcija stvara stres

Kako ćemo ih detektirati ili formulirati sebi ovisi upravo o nama i o našem stajalištu. Detekcija može biti mnogo. Započnimo s jednom.

Prosinac je i pada snijeg. Kupnja darova. Pripreme za blagdane.

Ovo za mnoge znači veliki stres i nebrojeno mnogo negativnih rečenica u obliku:

• meni je prosinac najstresniji mjesec u godini
• muka mi je od tog bijelog sranja koje pada jer moram čistit
• potrošit ću puno novaca
• svi se prejedamo.

Ovakve rečenice, odnosno misli, kreirat će naša ponašanja koja će ići u smjeru agresivnosti, vikanja, stvaranja sukoba.

Ovakve misli će proizvoditi loše osjećaje zbog kojih upadamo u tegobe: trbobolju, glavobolju, ukočenje kuka, vrata i ostalih mišića. Dovodimo se do toga da trebamo posjetiti liječnika, fizijatra, posežemo za tabletama protiv boli.

Ne pronalazimo prave uzroke našeg lošeg stanja jer ih tražimo izvana. Zaboravljamo – ili prije bih rekla da ne želimo priznati sami sebi – da naši pogledi na svijet, misli i odabiri ponašanja utječu na naše tjelesno stanje.

Iako je prosinac najočitiji primjer, ista pravila vrijede i za ljetne gužve, pritisak na poslu ili obiteljske odnose tijekom cijele godine.

Neuroplastičnosti mozga

Taj termin kojim se koriste stručnjaci ja poznajem kao oblik komunikacije koji se zove promjena okvira ili reframing.

Izgleda zgodno kao jedna igrica kroz koju možemo naučiti kako svaki novčić ima dvije strane. Kako ono što vidimo možemo vidjeti s nebrojeno mnogo pozicija i objašnjenja. Svako objašnjenje pripada samo nama jer smo mi ti koji ga stvaramo.

Pronađite na internetu PPT „Sreća, nesreća, tko zna“ – ona puno govori. Puno uokviravanja pronaći ćete u bajkama koje čitate djeci. Ako vam teško ide ova tehnika, pitajte djecu – oni su maheri u tome.

Naša interpretacija iste slike, iste situacije može biti drastično različita i u mnogo kombinacija. Birajući koju kombinaciju od svih njih želim vidjeti, čuti i osjetiti – to je moja slobodna volja.

Na temelju nje ću se osjećati na određen način i poduzimati one akcije kojima ću doći do ciljeva koji su meni bitni. Problem nastaje kada ne možemo riješiti neki problem jer zapravo nemamo dovoljno informacija.

Ako problem zamijenimo slikom koju gledamo, onda možemo reći da vidimo samo segment neke veće slike, a ostatak ne vidimo. Sakrio se, mogli bismo reći, nama pred očima.

Kad se smirimo, prespavamo ili prođe nekoliko dana, otvaraju se ostali dijelovi te slike te uočavamo i neke druge elemente ili detalje koji su nam potrebni da bismo mogli doći do rješenja problema.

Drugačija realnost – nova realnost

Može biti i ovako – promjena okvira:

• Prosinac jako zanimljiv i veseo mjesec.
• Ove godine ću maksimalno za svaki poklon dati do 8 €.
• Odabrat ću samo dva do 3 dućana u kojima ću sigurno naći neku sitnicu za najmilije.
• Za objed ću napraviti ono najosnovnije jer i ovako i onako se manje jede u prosincu.
• Snijeg jako volim jer pročišćava zrak, manje je tada smoga.
• Čišćenje snijega je odlična i zdrava aktivnost.
• Kad ga čistim, radit ću to pažljivo i polako da si ne bih nanijela kakvu ozljedu, povremeno ću odmoriti.

Kada izaberem drugačiju percepciju iste realnosti, u meni se počinje rađati volja, želja za aktivnošću, sretni osjećaji, zadovoljstvo.

Neuroznanstvenici bi tu pojavu nazvali lučenje endorfina, oksitocina i dopamina.

Usklađivanje misli i realnosti

Ovaj moj stav prema istoj realnosti može biti izmišljen. Može biti za mene „lažan“.

Mislite li da je to važno mozgu koji ne može detektirati istinu od laži? Naravno da nije. Za njega je sve to isto.

Hoćemo li ikada vidjeti pravu, pravcatu realnost onakvu kakva jest? Vjerojatno ne. Zašto? Zato što naš pogled na realnost stvara svoju percepciju koja je ograničena filterima, odnosno blokadama koje već nosimo u sebi.

To su naša iskustva, naše proživljene traume i fobije, usvojene vrijednosti koje nisu naše, već nekih autoritativnih osoba koje smo preuzeli kao svoje.

To je lako dokazati ako kažemo da je neka stara realnost koju smo imali dok smo bili puno mlađi danas postala neka sasvim nova realnost koju smo mi sami izgradili na temelju novih iskustava.

Tako možemo potvrditi da realnosti oko sebe možemo mijenjati promjenom percepcije.

Uglavnom sada i nije bitno što nikada nećemo vidjeti realnost kakva ona zapravo jest, nego da svatko ima svoju realnost i da nikoga ne možemo uvjeravati u svoju, ali mu možemo na asertivan način objasniti kako je mi vidimo.

Isto tako u isto vrijeme prihvaćamo i tuđi način, odnosno drugačiji način percepcije iste nama realnosti.

Zašto mi ovo treba?

Upravo zato što naš način percepcije nije proporcionalan onome što vidimo. Najčešće preuveličavamo i stvaramo potpuno krivu sliku koja nas može odvesti u krivom smjeru. Može nas dovesti u sukobe. Može nas navesti na krive procjene i krive poteze. Kad toga postanemo svjesni, možemo sebe slobodno i legitimno korigirati.

Pogreška nije u krivoj percepciji realnosti, već u tome što poduzimamo krive akcije. One koje nam ne koriste i ne dovode nas do cilja koji želimo postići. Takva nerealna ponašanja koja su nam nekada pomagala, a sada više ne pomažu, potrebno je mijenjati, korigirati.

Zato pogreške u principu nema – to je samo korekcija koja nam pomaže da napravimo bolje nego što smo prvotno mislili.

Ovu kolumnu možete poslušati u audio formatu KLIKNI.

Povezano: Ljubav prema životu takvom kakav jest