Ana je tog zadnjeg dana u listopadu čekala autobus na polupraznoj stanici u centru grada koji će je povesti kući. Bilo je već kasno, vraćala se iz noćne smjene koju je i danas odradila konobareći za lovu kojom će platiti iznajmljeni studentski stan na periferiji grada. Kiša je lagano sipila, a magla je sve obavijala poput jedva vidljive koprene.
Ljudi maskirani u vještice, duhove, mumije i zombije ispijali su alkoholna pića oslonjeni na šanku ili bauljajući po kafiću. Sa zidova je visjela paučina, u uglovima su gorjele svijeće, a na stolovima su se kesile ružne bundeve.
Noćni autobus i umor koji pritišće
Anu je umor u potpunosti oborio – jutros je odslušala predavanja na fakultetu (koji bi joj trebao osigurati bolju budućnost od ove koju trenutno živi; isto bi bila iza šanka koji bi se ipak zvao receptura) i potom odradila više od osam sati na partyju koji će još nastaviti duboko u noć.
Sjela je na metanu klupu autobusne stanice, protrljala hladne ruke i navukla kapuljaču na glavu. Baš mrzi ovo kasnojesensko vrijeme. Što bi dala da sada može uživati na suncu na svom otoku… Autobusi su prolazili jedan za drugim. Da si prikrati vrijeme, razmišljala je što će prvo napraviti kada dođe kući. Skinut će sa sebe ovu smrdljivu odjeću, otuširati se, skuhati čaj i, ako još bude mogla, sjesti u fotelju s knjigom koju je nedavno počela čitati. Zabljesnula su je svjetla nadolazećeg autobusa. 7A. Pa kud baš taj? Da je barem došla sedmica koja bi je odvezla do ulaza u zgradu u kojoj je živjela… Ovako će još morati pješačiti kojih petnaestak minuta. No, kako nije bila sigurna hoće li još uopće doći koji autobus, ušla je u poluprazni 7A, sjela i kroz stakla promatrala grad koji je promicao pored nje.
Bila je jedina koja je sišla na stanici pored autokuće u čijim su izlozima bile parkirane nove Kije. Krenula je stepenicama prema trgovačkom centru u čijoj će se garaži ukrcati u lift, izaći na vanjsku stranu drugog kata i tako brže doći kući. Pod uličnom rasvjetom reflektirale su se kišne kapi u tonovima od žute do narančaste. Svaki put kad bi udahnula pa izdahnula, iz nosa joj je izlazila para. Kako je to mrzila! Okolne su zgrade utonule u mrak. Tek bi s ponekog prozora svijetlila bundeva kojom su djeca najvjerojatnije nastojala otjerati vlastite strahove. Obrisala je nos i maramicu bacila na pod, ispod jednog od parkiranih automobila u nizu.
Zastala je na trenutak i razmislila je li baš najbolja ideja da koristi lift kao prečicu do kuće. Mogla bi i obilaznim putem, nogostupom uz osvijetljenu glavnu ulicu. No, onda je pomislila na crveni čaj u svojoj šalici na mačke, mekani ogrtač i knjigu. I odluka je bila donesena u trenu.
Lift koji nije vodio kući
Ušla je u jedva osvijetljenu podzemnu garažu. Sve oko nje bilo je tiho. Lokalni su klinci išarali zidove nekim priglupim grafitima. Zelena vrata iza kojih su stepenice, obavijene sada potpunim mrakom, vodile na onaj isti drugi kat bila su otvorena. Produžila je dalje. Neonsko svjetlo je zatreperilo ispustivši neki neugodan elektronički zvuk. Ana je osjetila kako joj srce ubrzano kuca. Vlažne ruke obrisala je o hlače. Zašla je za ugao i produžila prema liftu. Pritisnula je tipku i čekala da začuje zvuk spuštanja lifta. Stalno se premještala s jedne na drugu nogu i pogledavala iza sebe. Vrata metalnog lifta konačno su se otvorila i Ana je zakoračila u sigurnu zonu koja će je za pet minuta odvesti kući.
Pritisnula je tipku broj 2. Gledala je klizna vrata kako se zatvaraju i odahnula. Skinula je kapuljaču. No, trenutak prije no što će se lift zatvoriti nečija ga je ruka zaustavila. Zadnje što je Ana vidjela bila je siva maska zombija kakve su se prodavale u Tediju.
Povezano: Katarina Solomun: Nestanak
