U „Tišini iza zavjesa“ Katarina Solomun vodi nas u svijet dviju žena koje, uz šalicu kave i miris prekomurske gibanice, dijele sjećanja, brige i sitne radosti svakodnevice. Ova kratka priča o životu i sjećanjima topla je, jednostavna i tako stvarna – podsjetnik da život teče i u malim razgovorima iza spuštenih zavjesa.
– A, evo te, konačno. Uđi, uđi! Kava skoro pa se ohladila. Gdje si toliko dugo? Obično ne kasniš – rekla je Ankica i propustila Mariju da uđe u stan.
– Znam, znam, ali krenula sam tražiti neku fotografiju i… Znaš kako to već ide, jedna fotografija povuče drugu pa sve to skupa i tebe povuče u taj neki vrtlog… – Marija je zastala i zagledala se u Ankičin goblen u dnevnom boravku koji je njezina susjeda sama izvezla, a koji je prikazivao jesenski pejzaž uz rijeku. Kao da je mogla osjetiti to hladno i vlažno vrijeme, poput ovog današnjeg, koje je uporno tražilo izlaz iz zlatnog okvira.
– Sjećanja, da… – Ankica je maramicom obrisala suha usta.
– Dobra je, nije se ohladila – rekla je Marija otpivši gutljaj jake turske kave, bez mlijeka.
– Probaj, bar jednu – Ankica joj je na tanjurić već stavljala kocku prekomurske gibanice.
– A vidi ti nje – nasmiješila se poslastici. – Kad si to napravila?
– Jutros. Nisam mogla spavati.
– E, moja ti, znaš da imam taj prokleti šećer. Mjerila sam ga prije no što sam se spustila k tebi. 8.7.
– Ma pojedi bar tu jednu, da nisam uzalud pekla. Pa kad dođeš doma, uzmi onu svoju tabletu – spustila je tanjurić i vilicu ispred Marije.
– Mmmm, slatki grijeh – nasmiješila se Marija.
– Ajd, nek je sve zlo u tome. Što ti je šećer bio tako visok?
– A je, da. Ima već koji dan da je tako.
– Mjesecima se nisi žalila – nastavila je Ankica. – Ja uvijek smanjim količinu šećera kad radim kolač, bilo koji. Ipak, obavezno uzmi tabletu.
– A što ti nisi mogla spavati? – upitala je Marija.
– Išijas me ubija. Gle – pogledala je kroz prozor orošen kišnim kapima koje su prikrivale žuto lišće – vrijeme mijenja.
– Kad si naručena za terapiju?
– Za šest mjeseci – Ankica se uhvatila za bolna leđa.
– Jesi nabavila mast od gaveza?
– Nisam. To ću kad mi dođe penzija. Koji smo danas? Drugi? Uskoro će, za tri dana.
– Možda nam daju i ranije, peti je subota. Znaš da onda obično daju petkom.
– Petsto eura. I što ćemo s tim parama, Mare moja? Najbolje da si uplatimo toplice, za drugo i nismo.
– E, odlazila sam ja u toplice davnih dana, kad mi je firma plaćala. Baš negdje u ovo vrijeme rane jeseni. U one varaždinske. Kako mi je lijepo bilo! Novi hotel, kompleks bazena, iz unutarnjeg si mogao otplivati u vanjski, pa terapije, masaže, šetnje…
– Sjećam se, da. Ja, moj pokojni Marinko i djeca ljetovali smo svake godine na Lošinju, u našem radničkom odmaralištu. Milina! Iva i Marko kupali su se po cijele dane, stari je stalno nešto pekao, a ja bih lijepo razvukla onu spužvu na preklapanje i u hladu čitala romane Ane Žube – nasmijala se Ankica. – Još i danas mogu namirisati to more, borove, losion od kokosa… Mogu čuti dječju vrisku i smijeh, cvrčke, more koje prevrće kamenčiće, barke koje prolaze…
– Bili su to lijepi dani – Marija je pogledala svoje od artritisa kvrgave prste. – Četrdeset godina pisanja na mašini.
– Šta se žališ? Vi ste bili gospoda u administraciji. A ja za tokarskim strojem. Možeš li ti zamisliti, Mare moja draga, da danas neka žena radi taj posao.
– Ne mogu. A i bolje da ne mogu. Neka rade nešto bolje, dostojno čovjeka, a ne kao mi…
– Dobro kažeš, samo da je zdravlja. Hoćeš još jednu? – Ankica je već stavljala na prazan tanjurić drugu prekomursku.
– Ubit ćeš me! – zahihotala se Marija, vilicom odlomila komad i prinijela ga ustima. – Ne da su odlične nego su…
– Hoćeš čašu vode?
– Svakako.
– Malo je mutna otkako nam je cijela ulica raskopana. Jutros kad sam odvrnula slavinu, bila je posve smeđa. Trebalo bi je možda prokuhavati.
– A tko će još i to? Nego, kakav ti je tlak danas? – zanimalo je Mariju.
– Visok, kao i inače.
– Kad ideš kardiologu?
– Jebalo mater, ne idem više nigdje. Pa neka krepam!
– Kad si dobila termin, dolje kod Hosta? – Marija kao da je prečula njezine jadikovke.
– Za tri mjeseca – odgovorila je.
– Dobro je, nije dugo – kimnula je glavom.
– Ni roba se ne može osušiti od te silne vlage – nastavila je Ankica.
– Sutra idem do place. Da ti donesem nešto? Jabuke? Meso? Salatu?
– Dva batka-zabatka i dva prsa. Onda ja to istranširam pa mi traje. I jednu malu glavicu salate.
– Zvalo me sa socijalnog, trebaju im neki papiri za obiteljsku mirovinu. Pa ću usput i do place.
– Mogla bi kiša – Ankica je uporno vraćala pogled na ulicu skrivenu bijelim zavjesama na prozoru. – Pa onda bole leđa, bole koljena… Koliko ti je struje došlo ovaj mjesec?
– Oko 30 eura. Sad će više kad krene zima.
– A plin je tako slab, jedva stan ugrijem otkako su nam stavili one razdjelnike – kimnula je Ankica. – Gledaš li Večeru za pet?
– Slabo ti ja gledam televiziju. A i novine baš ne čitam. Večeri si kratim uz dobru knjigu.
– Ja vezem goblene, dok ne oćoravim. Šta ćeš, luda baba – nasmijala se Ankica.
– Idem ja pomalo, vrijeme je za moje lijekove.
– Čekaj, ponesi par prekomurskih – poslagala ih je na onaj isti tanjurić i pokrila papirnatim ubrusom.
– Lijepi su ti ovi na suncokrete. Gdje si ih kupila?
– U Konzumu još prošle godine. I mogu ti reći da su kvalitetni, troslojni.
– Kao guz papir – namignula joj je Marija.
– Šta bih ja bez tebe, Mare moja! – nasmiješila se Ankica.
– Vidi što sam jutros našla među svim onim fotografijama – Marija je iz džepa pletenog džempera izvukla požutjelu fotografiju i pružila je Ankici. Na njoj su stajale njih dvije, nasmijane, u bijelim kutama pred zgradom svoje nekadašnje firme. Iza njih mlado stablo, tada tek posađeno.
– Bože dragi, pogledaj nas… – šapnula je Ankica, prstima prešavši preko lica na fotografiji. – I drvo je tada bilo mlađe od nas.
– Danas mu je krošnja veća od ulaza – rekla je Marija i kratko zašutjela. – I to drvo još uvijek raste.
– Neka – Ankica joj je vratila fotografiju, pažljivo, kao da je od porculana.
– Sutra si kod mene na večeri, zapiši to u kalendar. Radim mrkače na salatu.
– Može, može. Petak je.
– Do sutra, Ane. Sad će ti početi Večera za pet.
– Laku noć, Mare!
Vanjski svijet iza zavjesa i dalje je bio siv, ali ono drvo na fotografiji ipak je obojilo dan u zeleno.
Povezano: Katarina Solomun: Nestanak

