Zove se Nina. Zapravo, zvala se Nina. Mislim da se nikad neću naviknuti, kad pomislim na nju, a mislim svaki dan, na to zvala se. Može li netko samo tako nestati?

Prvi sam je put vidio, ili upoznao, onog dana kada je dovezla svoj prastari Fiat Uno do moje radionice na Permanima u okolici Rijeke. Izašla je iz auta, ta visoka i vitka žena kratke kose, odjevena u plave traperice i bijelu majicu. Prvo što sam pomislio bilo je predivna je, nekako posebna, drugačija. Da se radilo o nekome drugome, rekao bih mu da je auto u takvom stanju da ga može prodati samo za dijelove. Ali ne i njoj. Obećao sam joj da ću ga popraviti. Tada me pitala ako možda znam kad ima autobus za Rijeku. Samo sam se nasmiješio i rekao sutra u šest ujutro. Kako se već bližio kraj moga radnog vremena, predložio sam joj da me pričeka, ako želi, u obližnjem kafiću pa ću je odbaciti kući poslije posla. Pristala je.

Nazvao sam je opet za kojih sedam dana i rekao da može doći po auto, odnosno da joj ga ja mogu dovesti s obzirom da znam gdje stanuje. I opet je pristala. Čekala me ispred ulaza u zgradu u kojoj je živjela, odjevena sada u neku šarenu haljinu. Stoput mi je zahvalila i predala novac. Nikome ne bih dao tako vrtoglavi popust. Gledao sam za njom toga toploga ljetnog dana, a ona se okrenula prije negoli je ušla, nasmiješila se i mahnula mi.

Danima sam mislio samo na Ninu. Čak sam jednom klijentu pogrešno spojio kablove pa nikako nije mogao pokrenuti auto. Prijatelji su mi govorili, dok smo ispijali pivo u hladu gustih kestenovih krošnji na jogu, neka je nazovem. Ako ti i kaže ne, život ide dalje. Stoput bih uzeo mobitel u ruke, potražio među pozivima njezin broj i opet bih stoput odustao. Jer nisam želio čuti Ninino ne.

Konačno sam jednoga subotnjeg jutra smogao hrabrosti, duboko udahnuo pa progutao suhi zrak u grlu i nazvao je. Naravno da je pomislila da s njezinim Fiatom nešto opet nije u redu. Zašto bi je inače zvao automehaničar? Nekako sam promucao da bih je volio opet vidjeti, počastiti je večerom. Pristala je, samo tako, jednostavno je rekla može, vidimo se.

Došao sam ispred njezine zgrade valjda posla sata ranije. Cijelo vrijeme nisam gasio klimu. Ljetna vrućina kao da je zaspala na gradskom asfaltu, klupama, stablima, krovovima kuća, parkiranim automobilima, praznim dječjim igralištima. Izašla je i pogledala lijevo-desno. Potrubio sam joj, primijetila me i krenula prema autu. Sjela je na prednje suvozačevo mjesto, skinula sunčane naočale koje su otkrile njezino lice, nasmiješila se i rekla nakon par sekundi je li to Acqua di Giò?

Povezano: Katarina Solomun: Čežnja

Večerali smo u jednom restoranu u okolici Rijeke. Moj strah da nećemo imati o čemu razgovarati nije se ostvario. Uz zapečeno povrće i Somersby s okusom kruške Nina mi je pričala o sebi, što radi, kako živi, gdje najviše voli provoditi slobodno vrijeme… Kada se okrenula i pogledom potražila wc, primijetio sam kako se s njezinog vrata spušta tetovaža – dvije isprepletene vitice – koja je završavala negdje ispod bluze cvjetnog uzorka koju je te večeri odjenula. Kasnije sam je pitao što joj je to na vratu, a ona se samo osmjehnula, odmahnula rukom i rekla ma, duga priča.

I tako je započela naša veza.

Kada sam prvi put poljubio Ninu, imao sam osjećaj kao da će mi se utroba raspoloviti na dva dijela. A kada sam prvi put pod rukama osjetio njezinu mekanu kožu i shvatio da one vitice koje se spuštaju s vrata završavaju na samom dnu njezine kralježnice, bio sam potpuno izvan sebe, kao da mi je opet sedamnaest, iako sam se približavao četrdesetoj godini.

To smo ljeto proveli kupajući se na zabačenim plažama jer Nina nije voljela buku ni mjesta gdje ima previše ljudi. I dok bismo u smiraju dana sjedili na, od mora, vlažnim ručnicima, Nina bi oslonila bradu na moje rame i rekla tako lijepo mirišeš, nekako opuštajuće. U ormariću moje kupaonice bilo je poredano valjda pet neotvorenih bočica Armanijeve Acque di Giò.

Kako to uvijek biva, ljeto je sve više popuštalo pred nadolazećom jeseni. Plaže smo sada zamijenili Nininom omiljenom destinacijom – malim mjestom u Istri gdje je naslijedila popriličnu zapuštenu kuću. Nekako sam uvijek tanka s lovom pa sam uspjela renovirati samo kupaonicu. Kuhinja je ostala ista. Sobe na katu još čekaju svoj red. Uredila sam i mali vrt iza kuće. Čak sam razmišljala i da je iznajmljujem turistima, ali… I opet bi odmahnula rukom. Dok smo se vozili sve praznijim istarskim cestama, znao sam uhvatiti njezin zamišljeni pogled. Danas ga ne bih nazvao zamišljenim, nego praznim. Ali tada nisam znao. Dodirnuo bih joj lice i upitao je sve okej. Ma naravno, uvijek bi se njezin odgovor sveo na ove dvije riječi.

Jedno poslijepodne, dok smo pili kavu, kišilo je tog dana, a Nina sjedila meni preko puta, pitao sam je što žena poput nje radi s čovjekom poput mene. Jer, ja sam bio samo jedan običan automehaničar, dok je Nina bila profesorica francuskog koja je, doduše, već godinama radila od kuće kao prevoditeljica. Sretna je, opet je odgovor svela na dvije riječi.

Ninin kasnojesenski trideset i pet rođendan proslavili smo samo nas dvoje u njezinoj istarskoj kući koja je sada ipak bila u nešto boljem stanju nakon zajedničkih ljetnih radova. Da, bilo nam je zabavno tog ljeta. Kada bi zalila svoje povrće, mlaz vode usmjerila bi prema meni. I danas mogu čuti njezin zvonki smijeh kad isključim buku. Poklonio sam joj prsten. Bez obaveze, odmah sam dodao, onako prijateljski.

I premda je Nina bila sve ono čemu se nisam mogao ni nadati, ponekad sam poželio i društvo drugih ljudi, moje obitelji i mojih prijatelja, na primjer. Djece pod čijim nogama podrhtavaju podovi u kućama. Roštilj u Gorskom kotaru ili na padinama Učke. Na svaki takav prijedlog Nina bi se samo snuždila, a ja bih, naravno, popustio. I onda bismo vikend opet proveli u njezinom ili mom stanu gledajući televiziju.

Sjećam se, taj je dan bio poprilično hladan i vjetrovit, premda smo već kalendar okrenuli na mjesec ožujak. Imao sam posla preko glave. Klijenti su bili neopisivo naporni. Svima se žurilo. Ma da je jučer bio gotov, bilo bi kasno. Živci su mi sve više titrali, a od pomoći mi nije bilo ni treće pivo, iako uistinu nikad ne pijem na poslu. Otključavši ulazna vrata, samo sam skinuo cipele i u radnom odijelu sjeo na stol. Prsti su mi bili crni od mazivog ulja. Nina me upitala imam li namjeru otuširati se. Nemam, kratko sam joj odgovorio. Ionako nigdje ne idemo, zar ne? dodao sam. I požalio. Ništa nije odgovorila. Samo je nastavila nabadati tjesteninu u bijelom umaku sa svoga šarenog tanjura.

Pojeo sam, činilo mi se, posve bezukusan ručak i odgurnuo tanjur, grublje no što sam namjeravao. I požalio. Jesi li ikad pomislila o zajedničkoj budućnosti? upitao sam Ninu. Što bi željela vidjeti u njoj? nastavio sam nizati glupa pitanja pred njezinim izgubljenim pogledom. I požalio. Trebao sam prestati. Ali nisam. Djecu, možda? Nikad nisi spomenula djecu. Ma da, ti si sama sebi posve dovoljna, zaključio sam. I požalio. Priznajem, u tih par minuta prve svađe uistinu sam prestao voljeti Ninu. A ona kao da je to osjetila u toj kratkotrajnoj, ali mučnoj tišini. Damire, molim te, odi, rekla mi je, premda me nije ni pogledala. Nije mi morala dvaput ponoviti. Ustao sam, obuo svoje radne cipele koje su me čekale kraj ulaznih vrata i otišao. I požalio.

Sljedeći dan, pribran, trijezan i otuširan, pozvonio sam na vrata Ninina stana. Tišina. Otključao sam. Pozdravila me praznina. Nazvao sam njezinog šefa. Ni on se danas nije čuo s njom. Počeo sam otvarati ormare i ladice. Sve je bilo na svome mjestu. Ušao sam u auto i par puta prošao kvartom. Nisam je vidio. Na kraju sam se odvezao do Istre. I opet me dočekala ista praznina. Sve stvari u savršenom redu.

Nakon dva dana prijavio sam policiji Ninin nestanak. Tjednima i mjesecima smiješila mi se s fotografije među nestalim ljudima. A onda se nastavila smiješiti svaki put kad bih zatvorio oči i ugledao njezino lice.

Jedne sam večeri sjedio na balkonu svog stana i promatrao nebo. Jedna zvijezda bila je sjajnija od drugih. Vratila si se gdje i pripadaš, pomislio sam i otpuhnuo kolut dima u zrak. U tišinu. Gdje god to bilo.

Povezano: Katarina Solomun: San