Postoje dani kad nas život lomi na mjestima koja nitko ne vidi. Dani kada sve oko nas djeluje mirno, a u nama se sve urušava. U tim trenucima pitamo se kako preživjeti težak dan, kada ni ustajanje iz kreveta ne izgleda kao opcija.
Ne pričamo dovoljno o tim danima. O danima kada stojimo pred praznim računom i punim rokovnicima. O danima kada partner ne čuje ni jednu našu rečenicu, iako smo viknuli tišinom. O onim noćima kada se pitamo bi li ikome nedostajali kad bismo jednostavno nestali.
Postoje i ti skriveni porazi, tihi i neprimjetni, bez fanfara i drame. Kada smo dali sve, a ostali praznih ruku. Kada smo se trudili, vjerovali, radili – i izgubili. Kada je život bio prevelik, a mi premali da se odupremo.
Ne govorimo dovoljno ni o onim tihim trenucima srama – kad nas je neko iskoristio jer nismo znali bolje, kad smo povrijedili nekog jer nismo znali sebe,
kad smo se ponašali detinjasto jer nismo imali snage da budemo odrasli.
Ne pričamo ni o usamljenosti – onoj koja ne nastaje kad smo sami, nego kad nismo viđeni. Kad stojimo nasred sobe, okruženi ljudima, a osjećamo se kao da smo izbrisani iz njihove slike svijeta.
I dok sve to krijemo, stidimo se i dodatno ranjavamo. Jer vjerujemo da moramo biti jaki, neprobojni, spremni. A možda je istina upravo suprotna. Možda snaga nije u tome da izdržimo, nego u tome da priznamo kako nas boli.
Da kažemo: i ja sam imala trenutke kad sam bila pogubljena, obeshrabrena, razbijena. I još sam ovdje. Dišem. I to je već više nego dovoljno.
Povezano: Naučite iskazivati emocije
Kako preživjeti dan kad ne možeš ustati
Postoje dani koji počinju teškim tijelom i još težim mislima. Dani kad budilica zvoni, a ti ležiš i gledaš u strop, dok ti se svaka stanica tijela buni protiv pokreta. Nema drame, nema suza – samo ti i tišina koja bruji kao oluja.
Takvi dani nisu lijenost. Oni su znak da je nešto u tebi umorno od borbe. Da si dugo bila snažna i da ti snaga sada samo diše na škrge.
Svijet će ti reći da se sabereš, ustaneš, da „moraš dalje“. Ali istina je: ponekad ne moraš. Ponekad je dovoljno ostati – u krevetu, u tišini, u sebi. Jer i to je oblik preživljavanja.
Na takve dane, zaboravi na velike ciljeve. Umjesto toga, napravi najmanje moguće korake: operi lice, popij čašu vode. Prozrači sobu i sjedni do prozora. To nisu sitnice. To su pobjede. Male iskrice koje govore: još sam ovdje.
Daj sebi dopuštenje da ne budeš produktivna, da ne budeš „dobra“. Vrijediš i kad ne stvaraš. Vrijediš jer dišeš. Jer postojiš.
Ako možeš, reci nekome da ti je teško. Ne moraš objašnjavati ni opravdavati se. Dovoljno je da ne nosiš sve sama.
I znaj: ovaj dan neće trajati zauvijek. Tuga ne ostaje zauvijek. Tama se uvijek na kraju umori — a ti ostaneš.
Možda se sutra nećeš probuditi snažna, ali ćeš se probuditi. A to je već početak povratka.
Povezano: Iza zatvorenih vrata psihoterapijskog savjetovališta: u redu je ne osjećati se dobro
