U ovoj snažnoj priči, Katarina Solomun nas vodi na put žalovanja koji prolazi kroz krajolik djetinjstva, more, tišinu – i nadu. Ispod svakodnevnih detalja skriva se priča o ljubavi, gubitku i vjernosti.
Hana je dugo zurila u tu metalnu posudu pred sobom. Već je drugi dan drži na polici s knjigama u svom dnevnom boravku. Posve je obična, bez ukrasa, siva, mesingana, s poklopcem. I dok je tako gleda iz fotelje, čini joj se da bi tu gdje je mogla ostati zauvijek. Ali ne može. Jer unutar te posude je pepeo njezina oca. Povremeno bi je protresla pa vratila na mjesto, među knjige. Čudno je to, mislila je, kako je njezin otac, čovjek od skoro dva metra, stao u tu mesinganu posudu.
Ustala je iz udobne fotelje, navukla jaknu, na rame prebacila torbu i očevu urnu položila u plastičnu Lidlovu vrećicu. Izašla je u tamnosivi dan, jedan od onih koji nemilosrdno najavljuju skori kraj ljeta. Ušla je u svoj mali auto i na suvozačevo sjedalo pažljivo odložila vrećicu koju je, za svaki slučaj, vezala sigurnosnim pojasom. Ubacila je u brzinu, izvukla se iz skučenog parkirnog mjesta pa iz svog kvarta krenula starom, zavojitom cestom prema trajektnom pristaništu u Brestovi. Mogla je trajekt čekati i na onom drugom, novom kako su ga nekoć zvali, u Valbiski, no odlučila je slijediti tragove nekih davnih sjećanja.
Na trajektu: kava, bura i more koje pamti
Kako nije bilo gužve, brzo se ukrcala i parkirala svoj Citroën C2 na mjesto koje joj je signalizirao čovjek u odijelu zadužen za trajektni promet. Malo ju je odmjerio pogleda uprtog u zavezanu vrećicu, ali ništa nije rekao. Izašla je iz auta, usput rekavši ti me čekaj tu, i strmim se stepenicama uspela na palubu. U zadimljenom baru naručila je kavu koju je odlučila popiti pod naletima bure. Gledala je kako se more pjeni od snage motora, a onda je mornar odvezao konope i uskočio na trajektnu rampu koja se ubrzo podigla.
Otpočela je polusatna plovidba. Hana je sjela na klupu držeći plastičnu čašu među isprepletenim prstima. Kopno je postajalo sve udaljenija točka. Kako se nekad veselila tim ljetnim putovanjima, kada je s mamom i tatom skoro pa mjesec dana provodila u kampu na otoku Cresu. U Martinšćici, točnije. Koliko već nije bila u tom zabačenom otočnom mjestu? Trideset godina? Da, toliko otprilike.
Tata je umro iznenada. Infarkt miokarda, tako su joj rekli liječnici hitne pomoći koji su ga bezuspješno pokušavali reanimirati. Samo se srušio, poput djeteta koje prvim nespretnim koracima kreće u svoju veliku životnu avanturu pa je na tom putu zapelo za odbačenu igračku i našlo se na podu. Te je večeri nazvala mamu koja je, nakon rastave, živjela u svom rodnom Đakovu. Počela je plakati, a Hana joj je samo spustila slušalicu. Ne podnosi licemjere, pa makar to bila i njezina majka. Otišla je kada im je bilo najteže, kada se tata, zamijenivši sunčane creske plaže blatnjavim ličkim rovovima, vratio kao posve drugi čovjek: šutljiv, povučen, odsutan. Nosio je taj rat u sebi i kada je on postao samo sjećanje.
Uzalud su je svi tješili kako se obitelj, unatoč nemalom šoku, prije oporavi od takve iznenadne smrti nego od umiranja koje traje i traje, prijeteći da sa sobom odnese još ponekog člana. Čisto sranje, pomislila bi Hana u onim nedjeljnim popodnevima kada je mogla samo zamišljati kako tata, baš kao nekad, sjedi poslije ručka u naslonjaču i otpuhuje u zrak pravilne kolutove dima. Između pranja suđa i pripreme kave – one tvoje pomodarske, Nespresso – izvijestio bi je o tome što se događa u svijetu, koji je ministar završio u Remetincu, o Miletu kojem je žena nedavno umrla ili o novoj Marquezovoj knjizi koju se baš sprema početi čitati. Kako joj samo prokleto nedostaje. Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan.
Proći kroz suhozide, proći kroz prošlost
I dok joj se slane kapljice zabijaju u lice poput iglica, a kosu neuspješno pokušava odmaknuti s očiju, otok Cres sve joj je vidljiviji. Zgužvala je papirnatu čašu i onim se istim strmim stubama spustila do auta. Nekad mi se činilo kao cijela vječnost, a zapravo traje nešto više od pola sata, rekla je položivši ruku na vrećicu. Automobil iza nje joj je potrubio. Pred njom je kojih 30 kilometara vožnje. Put ju je vodio prema sjeveru otoka, kroz malo naselje – nije ni obratila natpis na smjerokazu uz cestu – i udolinu obraslu gustom lovorom šumom. Nastavila je dalje prema Cresu prolazeći kroz mediteranske vizure kamenih suhozida, maslinika i borove šume.
Bura je uspjela rastjerati oblake kroz koje je zasjalo sunce. Hana je iz torbe izvukla sunčane naočale i skinula jaknu. Tebi ovo vrijeme ne smeta? obratila se sivom mesingu unutar plastične vrećice. Kako nije imala namjeru stati, jer u Martinšćici je čeka svećenik, prošla je grad Cres i nastavila vožnju brdovitim krajolikom. Kroz staklo bi promatrala mala, zbijena sela, polja i skrivene uvale. Sjećaš li se svega ovoga?
Žalovanje kroz sjećanja
Željela se prisjetiti svakog detalja, kao da otvara poklon koji je zamotan u slojeve i slojeve papira. Parkirala je ispred kampa Slatina. Dohvatila je vrećicu, ogledala se oko sebe i krenula cestom koja će je dovesti do uvale Tiha.
Svake su godine ljetovali u ovom kampu, parcela broj tri, u kamp-kućici koju bi za mali novac, uz mogućnost otplate na rate, iznajmili od INE u kojoj je njezin tata proveo cijeli svoj radni vijek. Bile su to one jajaste, plavo-bijele kućice, s jednim prostranim krevetom, krevetom na kat, malom kuhinjom i još manjim WC-om. Dane su provodili pod platnenom nadstrešnicom; pod je bio prekriven daskama na kojima su raširili prenosiv stol i stolice. Zapravo, samo dio dana, onaj manji, kada nisu bili na moru.
Danas, na ovome mjestu, želi misliti samo na lijepe stvari. Ono manje lijepo što je uslijedilo početkom devedesetih i kasnije, kada su i prestala njihova zajednička ljetovanja, sve te slike i svu tu bol otjerala je zamahom ruke.
Vruće joj je. Dlanovi su joj vlažni od znoja. Prolazi kroz Tihu, dugu šljunčanu uvalu okruženu gustom borovom šumom. Negdje na pola puta između Tihe i Martinšćice smjestilo se groblje uz samo more. Već je iz daljine ugledala svećenika i dvojicu grobara. Mahnula im je pa su i oni mahnuli njoj, u znak raspoznavanja vjerojatno. Izvukla je tatinu urnu i predala je svećeniku. Obred je bio kratak, pod vrelim suncem, uz zvukove valova koji okreću kamenje na plaži. Poljubila je hladni mesing prije no što su ga grobari spustili u maleni grob. Odbila je lopatu sa zemljom. Umjesto toga bacila je šaku ružinih latica. I spomenicu iz rata koja je sve ove godine skupljala prašinu jer tata nije želio mahati njome kao zastavom pobjede. Rukovala se sa svećenikom i nastavila dalje prema Martinšćici.
Sjela je u jedan od malobrojnih restorana. Naručila je frigane lignje, pomfrit, majonezu i malo pivo. Ono što su uvijek jeli kada bi navečer otišli na večeru. Ali, tata, kakva Tiha u Martinšćici? Imaš obiteljsku grobnicu na Trsatu. Uostalom, zašto uopće mi sada o tome razgovaramo? uvijek bi je iznervirali takve priče. Zato, sine, jer žudim za mirom, vjetrom i morem kao jedinim zvukovima. Ne želim više nikada u blato. Poštovala je njegovu želju. Do kraja. Zagledana u to plavo more, dok odnekud dopire miris kokosa iz krema za sunčanje kakvima se mazala osamdesetih godina svoga djetinjstva, podigla je limenku hladnog piva i nazdravila miru kojem je prepustila svog oca.
Povezano: Katarina Solomun: San
