I dok sjedi tako zagledana u prizor velikog plavetnila pred sobom, uokviren suhozidom po kojem raste vinova loza, više gotovo da se i ne može prisjetiti gradskih pejzaža od prije deset godina. Ili je prošlo više? Zatvorila je oči i pokušala.

S Giardina se spušta prema Flanatičkoj ulici, prolazi ispod slavoluka Sergijevaca i nastavlja dalje. Može osjetiti kako su joj stopala, otečena od ljetnih vrućina, skučena u sandalama koje je, znala je to, preplatila. Ona trgovina domaćim vinima i uljima, zar nije bila s lijeve strane? Pored knjižare. Ili možda ipak s desne? A onaj restoran u kojem nikad nisi mogao dobiti mjesto? Kako se ono zvao? Kroz ulice prenapučene turistima probila bi se do Arene pa uz obalu nastavila do svog stana.

Otvorila je oči. Dugačkim prstima dohvatila je staklenku na stolu i podigla je prema suncu. Narančasta boja džema od naranči kao da je postala još više narančasta. Jasno je mogla vidjeti i korice koje je pažljivo rezala na trakice, a koje džemu daju onu notu gorčine, sasvim dovoljnu da ublaži slatki okus. Odvrnula je poklopac i punu žlicu prinijela ustima. Mmmm…

Bose noge ugurala je u plastične japanke koje su odavno zamijenile kožne sandale. Vrijeme je za drugu jutarnju kavu.

Tako je Iris znala između dva treptaja nakratko otputovati u svoj stari život, koji je sve više bivao zaogrnut zaboravom. Uostalom, drugačije i nije moglo biti.

Cijeli je život provela u Puli, svom rodnom gradu. Radila je u jednom arhitektonskom birou. Nije bila udana, ali je godinama živjela s jednim kolegom s posla, a to se u konačnici svodi na isto. No, kako je vrijeme prolazilo, sve je manje bila zadovoljna i poslom i svojim privatnim životom. Ali tako to ide, uvjeravala je samu sebe, život s godinama postaje rutiniziran i… poprilično nezanimljiv. Ni drugim ljudima nije bolje.

Nakon očeve smrti ostala joj je neka zemlja na otoku i jedna stara kuća koja je godinama bila zatvorena. Već idućeg ljeta ona i Dule, njezin partner i životni suputnik, ukrcali su se na trajekt s namjerom da vide kakva je to ostavština. Parcela je bila veličine većeg vrta, a kuća… živi užas! Izvana je još i nalikovala na kuću, ali iznutra… Kada je otključala vrata, udahnula je mješavinu prašine, smrada na vlagu i plijesan. U svakom kutku pauci su ispleli svoje mreže. Boja sa zidova se ljuštila i u debelim naslagama padala na pod.

Dule je sebi odmah iznajmio sobu u obližnjem apartmanu, a Iris je noć provela sjedeći na krevetu s lampom u ruci. Ne bi se kladila da je jedini stanovnik ove kuće sivi, debeli štakor. Vratili su se u Pulu nakon par dan. Dule ju je te godine počastio nezaboravnim ljetovanjem na Maldivima. I trebali su – trebala je – nastaviti dalje.

No, Iris je sve više razmišljala o kući na otoku. Uvukla joj se u neki zakutak mozga i povremeno bi se javila kuckanjem. Od kuda krenuti? Kako je urediti? A usred svog tog nereda ona je razmišljala o zavjesama!!!

Krajem ljeta Iris se, ovaj put sama, vratila na otok i pobrala limune, smokve, bademe, naranče, ma sve što je raslo na njezinoj maloj parceli. I tako je kući skuhala svoje prve džemove.

“Svaki put kad otvorim teglicu, taj miris kao da me začara i zove me da se vratim”, znala je reći Duletu. “Teško je to objasniti, ali stvarno je tako.”

Uvijek iznova on bi odmahnuo glavom i zaključio da nije normalna. Malene tegle s ukrasnim poklopcima, čiji je sadržaj mirisao na davno zaboravljeni Mediteran, poklonila je prijateljicama. Njihov mmmm bio joj je siguran smjerokaz.

Jedne večeri, dok je stajala uz prozor i gledala kako se polako pale svjetla grada, osjetila je da više ne može. Nije to bio bijes ni očaj; više neka tiha spoznaja – dosta je. Sljedećeg jutra rekla je Duletu da prodaje svoj pulski stan i seli se na otok. Počeo je divljati, vikati, govoriti joj da nije normalna, da nema šanse da on ostavi svoj dobro plaćeni posao i ode s njom, neka još jednom, dvaput, triput dobro o svemu razmisli, da će dolje propasti i više se neće imati gdje vratiti…

“Ovo nije samo promjena adrese! Ovo je stvarni život!” bila je to njegova zadnja rečenica.

Iris je nakon pa dana spakirala svoje stvari, ugurala kofere u prtljažnik, pozdravila se s mamom i otišla. Mjesecima je uređivala kuću. Iznijela je vreće i vreće prastarih, nepotrebnih stvari, brusila i nanovo obojila stari namještaj, ribala naslage kamenca, čistila, prala i dezinficirala. Veće i složenije radove prepustila je majstorima koje je platila i preplatila. Gornji je kat preuredila u svoj stan, a donji u kafić. Potrošila je sve što je imala. I više od toga. Zapravo je bila na rubu bankrota. Prvu godinu radila je samo da vrati dugove. Drugu isto tako. Treće je bilo malo bolje, a četvrte je konačno krenulo.

I Dule joj je posudio novac koji mu je ona uredno vratila. Na početku njezine avanture još su se znali i čuti, dok je vjerovao da je sve to prolazni hir potaknut predmenopauzalnom krizom. A onda se više nisu čuli. Mama joj je rekla da ga ponekad sretne u gradu. U društvu neke druge žene. Osjetila bi nešto kao udarac u pleksus. Tada bi navukla rukavice i satima uređivala cvjetne gredice na stražnjoj strani kamene kuće. Do nje bi dopirao zvuk brodskih motora koji pjene more, zujanje pčela i neumorni cvrčci. Povremeno bi zamahnula rukom i odbacila skakavca natrag u lavandu.

I evo je, tu je već deset godina, sama doduše, ali sretna. Ima svoj posao u koji je uložila, kako je znala reći, pola života, svoj mali stan, svoje džemove i prijatelje.

“Može jedan macchiato?” začula je poznati glas i ugledala poznato lice.

Sjedio je uvijek za istim stolom, u kutu, ispod velikog suncobrana.

Zvonimir se prije godinu dana iz Zagreba doselio na otok. Malena ljekarna, naime, objavila je natječaj kojim je tražila isključivo magistra farmacije. Nitko mu, naravno, nije spomenuo grubu činjenicu da na otoku nema liječnika pa će, eto, mag. pharm. povremeno čistiti i previjati rane, propisati antibiotik, pogledati grlo, uho ili zube, poslušati pluća…

Spustila je ispred njega veliku šalicu s tanjurićem iz različitog kompleta. Tako je to bilo kod Iris. Nikad ništa po pravilima.

“Neka mjesta imaju tu moć da te usidre. I neki ljudi”, rekao je.

Položila mu je ruku na rame. Zagledali su se u more koje je odražavalo sve boje plavog neba.

Povezano: Katarina Solomun: Čežnja