Neverbalna komunikacija upravo je to – način na koji, mimo izgovorenih riječi, čitamo poruku koju nam sugovornik šalje. Svjesno ili nesvjesno, na temelju nje donosimo i primamo važne životne odluke. Govor tijela često je presudan: može odrediti hoćete li dobiti posao, hoće li vas netko doživjeti kao simpatičnu osobu ili hoćete li ga poželjeti pozvati na kavu.
Socijalna psihologinja Amy Cuddy u svom TED govoru spomenula je i odlične primjere navedenog. Poput istraživača Nalini Ambadya, koji je na Tuft Universityju proveo zanimljiv eksperiment. Publici je pustio video od 30-ak sekundi bez zvuka koji pokazuje interakciju fizijatra i pacijenta. Publika je na temelju ljubaznosti fizijatra odlučivala treba li istoga tužiti ili ne. Publika uopće nije obraćala pozornost na ispravnost vježbi koju izvodi, već samo na njegov govor tijela i ljubaznosti. “To samo pokazuje koliko dominantna neverbalna komunikacija može biti i koliko je snažno naša okolina doživljava”, dodaje Cuddy.
Urođeni pokazatelji moći
Ako mislite da u online komunikaciji nema mjesta za neverbalne signale, istina je upravo suprotna. Istraživanja pokazuju da pravilna uporaba emotikona u online pregovorima može biti iznimno učinkovita – mogu ublažiti ton, naglasiti namjeru i pomoći u izgradnji povjerenja. No pogrešni emotikoni, upotrijebljeni u krivom trenutku, mogu proizvesti sasvim suprotan učinak.
U svom govoru Cuddy se posebno osvrnula na neverbalno iskazivanje snage i dominacije, osobito u poslovnom okruženju. Fascinantno je da ljudi i životinje već tisućljećima koriste gotovo iste gestikulacije kako bi pokazali ponos, sreću ili nadmoć. To su najčešće pokreti koji uključuju istezanje tijela, zauzimanje više prostora ili podizanje ruku u zrak pri slavlju.
Posebno zanimljiv primjer jest pokret podizanja ruku u oblik slova V uz lagano podignutu glavu. Jessica Tracy otkrila je da ovaj “pobjednički” stav instinktivno zauzimaju i slijepe i videće osobe. To znači da je taj izraz trijumfa duboko ukorijenjen u nama – prirodan, gotovo refleksan način da pokažemo moć i postignuće.
Suprotno tomu, kada smo nesigurni ili bez samopouzdanja, skrivamo se, sklapamo ruke, pokušavamo ne dodirnuti ljude oko nas. I ovaj pokret je jednak ljudima i životinjama.
Amy Cuddy koja inače predaje na fakultetu, imala je prilike iz prve ruke vidjeti moć neverbalne komunikacije i kako govor tijela utječe na profesionalni i privatni život. Ono što ne čudi je saznanje kako muškarci prirodno iskazuju više dominacije i moći kroz neverbalni govor od žena. Isto tako, oni studenti koji se više uključuju u rasprave i daju odgovore na pitanja javno pokazuju to i komunikacijom tijela. U želji da sazna možemo li lažirati govor tijela kako bi utjecali i na bolje ishode, Cuddy je odvela svoje istraživanje korak dalje.
Vrijedi li ona “fake it until you make it”?
Znamo da naš govor tijela utječe na to kako nas drugi doživljavaju, no utječe li i na to kako sami sebe doživljavamo? U nekoj mjeri da. Primjerice, smijemo se kada smo sretni, ali smijemo se i ako držimo zubima olovku vodoravno.
Dokazano je i da naš um djeluje na naše tijelo, a krilaticom “fake it until you make it” poručujemo i da naše tijelo može djelovati na naš um. Ako po prirodi nismo osoba koja lako pokazuje svoju snagu i moć, možemo to promijeniti. Koristeći govor tijela kojim signaliziramo moć i snagu, šaljemo poruku svome umu da smo to mi, a onda takvi i postajemo. Ljudi koji su snažni i “moćni” imaju više samopouzdanja, asertivni su i optimistični. Ujedno imaju i veću sposobnost apstraktnog razmišljanja zbog čega se lako usuđuju i na, naizgled rizične korake. Usporedimo li hormone onih koji su snažni i koji nisu, vidimo kako ovi prvi imaju višu razinu testosterona i nižu razinu kortizola.
I 2 minute su dovoljne
U istraživanju ove teze Cuddy je zamolila studente da na dvije minute zauzmu jednu od tzv. “poza moći” ili “poza nemoći”. Rezultati su bili iznenađujuće jasni. Čak 86% sudionika koji su zauzeli poze moći pristalo je na ponuđenu igru kockanja, dok je među onima u pozama nemoći samo 60% bilo spremno riskirati. Riječ je o razlici koja je, u kontekstu ljudskog ponašanja, iznimno velika.
Fascinantno je da samo dvije minute – pravilno iskorištene – mogu biti dovoljne da mozak počne slati drugačije signale o tome kako se osjećate: asertivno, optimistično i stabilno ili, suprotno, nesigurno i u strahu. Pa kako onda ove informacije primijeniti u svakodnevici? Mogu li nas doista dvije minute “u pravoj pozi” pogurati prema boljem ishodu?
Prema Cuddy – mogu. I to ne samo teoretski, nego vrlo praktično. Prije važnog sastanka, prezentacije, razgovora za posao ili čak prvog spoja, dovoljno je nakratko zauzeti pozu moći. Time ne manipulirate drugima, nego pripremate vlastiti um i tijelo da odrade posao najbolje što mogu.
A i ako rezultat nije savršen, znate da ste učinili nešto dobro za sebe. Vježbom, situaciju po situaciju, samopouzdanje i prirodna sigurnost sve će se više pojavljivati upravo onda kada vam najviše trebaju.
