Kraj godine često dolazi tiše nego što bismo očekivale, ali u toj tišini krije se snažan poziv. Poziv da zastanemo. Da udahnemo dublje. Da se na trenutak udaljimo od brojnih uloga koje svakodnevno nosimo – uloge majke, kćeri, supruge, partnerice, zaposlenice, prijateljice, oslonca drugima – i zapitamo se: kako smo zapravo mi, ispod svega toga, kako je žena iza svih uloga.

Žene su često odgajane da budu snažne, prilagodljive i dostupne. Da drže obitelj na okupu, da razumiju roditelje, da budu strpljive partnerice, brižne majke, odgovorne kćeri i pouzdane suradnice. U toj mreži odnosa i očekivanja lako se dogodi da žena izgubi kontakt sa sobom. Kraj godine otvara rijedak prostor u kojem više ne moramo „funkcionirati“, nego možemo jednostavno biti. Bez dokazivanja, bez objašnjavanja, bez krivnje.

Umor koji ne dolazi samo iz tijela

Mnoge žene kraj godine dočekuju iscrpljene – ne samo fizički, već emocionalno i mentalno. To je umor koji se nakuplja godinama: iz brige za djecu, iz pokušaja da budemo dobre kćeri svojim roditeljima, iz odnosa u kojima smo često davale više nego što smo primale, iz stalne potrebe da budemo „dovoljno dobre“ za sve oko sebe.

U terapijskom kontekstu, taj umor nije slabost, već važna informacija. On govori o granicama koje su bile pomaknute, o potrebama koje su ostale neizgovorene.

Zapitaj se:
Koliko sam puta ove godine bila tu za druge, a zanemarila sebe?
Kada sam posljednji put osjetila istinski odmor, a ne samo predah?
Što bih promijenila kada bih svoje potrebe shvatila ozbiljno?

Duhovno-terapijski pristup mentalnom zdravlju uči nas da tijelo i emocije nisu prepreke, već saveznici. Kada ih slušamo, vraćamo se sebi, vraćamo se svojoj unutarnjoj snazi, prepoznajemo što nam istinski treba, dopuštamo sebi da osjetimo sve emocije bez straha ili krivnje, i učimo postaviti granice koje nas čuvaju. Tijelo i um počinju nam govoriti što nas hrani, a što iscrpljuje, a duša pronalazi prostor za mir i obnovu. Samo kroz takvu prisutnost možemo istinski iscijeliti ono što je nakupljeno, ponovno povezati svoje uloge s unutarnjim ja i osjetiti da smo vrijedne neovisno o tome koliko dajemo drugima.

Godina iza nas

Kraj godine često aktivira unutarnji dijalog preispitivanja. Jesmo li bile dovoljno dobre majke? Dovoljno prisutne kćeri? Dovoljno razumne partnerice? Jesmo li previše dale ili premalo tražile? U toj procjeni često smo strože prema sebi nego prema ikome drugome.

Terapijski pogled nudi drugačiji okvir: umjesto samokritike – samorazumijevanje.

Zapitaj se:

• Što je za mene ove godine bilo najteže?
• Koje sam odluke donosila iz ljubavi, a koje iz straha ili osjećaja dužnosti?
• Na koje dijelove sebe sam ponosna, iako ih nitko možda nije vidio?

Svaka žena nosi svoju nevidljivu priču. Neke su ove godine učile kako balansirati majčinstvo i vlastite potrebe. Neke su se suočavale s promjenama u partnerskom odnosu. Neke su bile oslonac roditeljima, dok su same trebale podršku. Sve su te uloge stvarne, vrijedne i često emocionalno zahtjevne.

Odnosi koji nas hrane – i oni koji nas troše

Za žene su odnosi često središnje mjesto identiteta. Kao kćeri, učimo biti lojalne. Kao partnerice, učimo se prilagodbi. Kao majke, često učimo stavljati sebe na kraj liste. Kraj godine idealan je trenutak za terapijsko propitivanje tih obrazaca.

Zapitaj se:

• U kojim sam odnosima mogla biti svoja?
• Gdje sam se prečesto prilagođavala da bih izbjegla sukob?
• Koje granice nisam postavila jer sam se bojala razočarati?

Nova godina kao prilika da se ne moraš više nikome dokazivati

Nova godina često dolazi s nevidljivim pritiskom da budemo još bolje: organiziranije majke, smirenije partnerice, uspješnije žene. No što ako nova godina ne traži novu verziju nas, već dublji odnos sa sobom?

Možda prava pitanja nisu: Što ću postići?
Već:

• Kako želim živjeti?
• Što mi sada, u ovoj fazi života, treba više – dokazivanja ili nježnosti?
• Kako mogu biti dobra majka, kći ili partnerica, a da pritom ne izgubim sebe?

U terapijskom smislu, mentalno zdravlje žene jača kada se prestane mjeriti kroz uloge i počne vrednovati kroz unutarnje stanje.

Povratak sebi kao čin hrabrosti

Briga o mentalnom zdravlju za žene često počinje dopuštenjem: dopuštenjem da ne moramo sve same, da smijemo tražiti podršku, da smijemo reći „dosta“. Duhovna dimenzija tog procesa podsjeća nas da vrijedimo i kada nismo savršene, jake ili dostupne.

Važno je razumjeti da povratak sebi često zahtijeva unutarnji rad i stalno upoznavanje vlastitog bića. Samo kroz refleksiju, introspektivne prakse i stručno vođene razgovore možemo otkriti obrasce ponašanja, emocionalne potrebe i granice koje su se kroz godine formirale, a koje možda nismo ni svjesne. Terapeutska podrška može biti snažan saveznik na tom putu, jer pruža prostor u kojem se osjećamo sigurno, prihvaćeno i vođeno prema dubljem razumijevanju sebe.

Zapitaj se:

• Kome se mogu obratiti kada mi je teško?
• Koja vrsta podrške mi trenutno najviše treba – prijateljska, profesionalna ili kombinacija oboje?
• Što bih rekla svojoj kćeri, prijateljici ili drugoj važnoj ženi u svom životu koja se osjeća ovako?
• Mogu li iste riječi suosjećanja, razumijevanja i podrške uputiti sebi?
• Koji unutarnji rad mogu poduzeti kako bih bolje razumjela svoje emocije, potrebe i granice?

Svakim ovim korakom, bilo samostalnim bilo uz stručnu podršku, gradimo unutarnju snagu, postajemo prisutnije u svim svojim ulogama i učimo da istinska hrabrost nije samo u izdržavanju, već u slušanju sebe, njegovanju vlastitog mira i prihvaćanju svoje autentičnosti.

Žena iza svih uloga

Kraj godine nije test naše uspješnosti u ulogama koje nosimo. On je poziv na susret sa ženom iza tih uloga. Novi početak ne događa se kalendarom, već sviješću, svaki put kada odaberemo sebe, svoje mentalno zdravlje i svoju istinu.

Povezano: Nova godina bez iluzija: Biraj što nosiš dalje