Kažu da čovjek nakon pedesete počinje žaliti za prošlim vremenima. Ja bih ipak rekla da je riječ o slatkoj nostalgiji za vlastitim djetinjstvom i mladošću, a ne za nekim konkretnim društvenim sustavom ili bivšom državom u kojoj smo živjeli. Prije nekoliko dana i sama sam zakoračila u to desetljeće. Ne znam znači li to da starim ili samo sve jasnije primjećujem koliko se svijet oko mene promijenio.
Moj sin rođen je istog dana u mjesecu kao i ja, samo usred zime. Kud ćeš bolji razlog za malo većom tortom. Promatrajući ga na dugim ljetnim praznicima, uhvatila sam se kako uspoređujem njegovo djetinjstvo sa svojim.
Moji su roditelji, zaposlenici INA-e, od 1977. ljetovali u radničkim odmaralištima, točnije u kampovima, jer su nekako više voljeli robinzonski šarm. Prvih ljetovanja u pelenama niti se ne sjećam. Zato često listam fotografije u malenim žutim albumima i vidim sebe, plavokosu djevojčicu, na plaži, u moru s rukavićima ili kolutom, kupanje u crvenom lavoru, šetnje rivom u predvečerje… Kako rastem, sjećanja počinju poprimati oblik koji mogu ponijeti kao emocionalnu prtljagu po čijim stvarima uvijek rado prebirem.
Ljetovali smo u kampovima diljem dalmatinskih, a potom i sjevernojadranskih otoka; isprva pod šatorom, kasnije u kamp-kućicama. Tata je uvijek pomno postavljao narančasto-zeleni šator, okopavao kanale uokolo u slučaju kiše te konopom rastegnuo krila i zavezao ga za obližnje stablo. Spavali smo u zasebnom dijelu, na luftmadracima, kuhali u predšatoru na prijenosnom plinskom štednjaku, jeli iz plastičnih tanjura i pili iz plastičnih čaša. Tuširalo se i pralo suđe u zajedničkim sanitarijama do kojih smo često znali hodati kao da idemo u omanju šetnju. Kupali smo se koliko smo htjeli. Na plažu se odlazilo samo s ručnicima.
Kada bih morala odrediti koji je miris obilježio moje djetinjstvo, bio bi to miris kokosa iz tamnosmeđeg ulja za sunčanje. Mama bi povremeno iz kutije izvadila Filter 160, a tata je čitao krimi-romane Trag ili rješavao križaljke. Umjesto prevelikog (prečesto i nepotrebnog) izbora kalorija, sestra i ja jele smo breskve. U rukama smo, za razliku od današnje djece, imale Alana Forda. Navečer, poslije večere, šetnicom koja je mirisala na more i borove pješice bismo se uputili do mjesta, mi na sladoled, roditelji na pivo. Prvi i zadnji dan odmora počastili bismo se lignjama i pomfritom. Prpošnu haljinicu i dokoljenke u međuvremenu sam zamijenila kratkim traper-hlačama i šarenim espadrilama. Sada bih uspjela ižicati i časopis Bravo na kiosku.
Danas mi se čini da nam nije nedostajalo baš ništa.
Nije bilo žurbe, kao da je sve vrijeme ovoga svijeta pred nama. Tata nije ujutro otvarao laptop, a mama nije pregledavala pristigle poruke na Iphoneu. Ustajala sam kada sam htjela, otezala s doručkom, roditelji su, nogom oslonjeni na stablo obližnjeg bora, ispijali već drugu jutarnju kavu. Razgovor je tekao poput blagog maestrala. Moja mama i danas kaže da smo u kampu svi bili jedna velika obitelj. Kada bi ljetna oluja krenula nositi sve pred sobom, uskočio si kome god je pomoć bila potrebna. Netko je ostao bez kave, šećera ili soli? Kao da je bio problem pitati osobu iz prvog šatora do tebe. Drugi je pak dobio sunčanicu. Pa voziš ga hitno do ambulante.
Godine su prolazile. Espadrile made by Borovo sada mijenjam Starkama. S prijateljima se nalazim na riječkoj rivi, bez prethodnih poziva i hrpe poruka. Karte ne kupujemo online nego na kiosku Jadrolinije. Opremljeni smo ruksacima i vrećama za spavanje. Ukrcavamo se na brod i krećemo put Cresa. Spavamo na otvorenom, švercamo se u kampu za tuširanje, zube peremo u nekom od kafića poslije kave i neukusnog sendviča.
Danas ujutro nećak mi iz dalekog Portugala šalje video, AI animaciju, naravno, o tome kako je izgledalo ljetovanje u bivšoj državi. Njemu to izaziva podsmijeh, a u meni budi nostalgiju za Proustovim izgubljenim vremenom, za davnim mirisima i okusima. Zato mu napišem: Znaš što, meni je ovo zapravo divno. Vjerojatno je to tako kad prijeđeš pedesetu. Uživaj u odmoru 🙂
