Imam dva predivna sina, moje dvije savršene sreće. Osjećam se blagoslovljeno zbog toga. I na pragu sam 40-te. Oduvijek sam htjela troje djece, ali život me malo zasitio, malo umorio, malo zaveo, malo odalamio, malo promijenio pa mi s vremenom počeo ugađati.
I sada, kad mi lagano počinju otkucavati biološka zvona, osjećam se kao Ally McBeal. Neka bebica mi stalo trčkara mislima. Pa bi je htjela, pa ne znam. Pa opet bi, pa nisam ziher. I tako unedogled.
Kada sam u dvadesetima htjela djecu, htjela sam ih unatoč svemu. Unatoč nesigurnim financijama, nezavršenom faksu, ugovoru na određeno. Znala sam što hoću, i znala sam da će ispast dobro. A ispalo je sjajno. Sada, kada imam riješeno sve što prije nisam imala, ja sad malo bi, pa opet ne znam.
Nedoumice po trećem djetetu
Ima puno razloga zašto je tako. Kao obitelj imamo već svoju rutinu, volimo izlete, istraživanje, bicikle, daleke otoke, planinarenje, filmove, subotnje tv showove. Beba se tu ne uklapa. Kao majka, nisam više tako Božje strpljiva kao što sam nekad bila. Općenito, nervoznija sam i umornija. Kao supruga, puno sam realnija. Uopće ne letim, sigurno sam prizemljena. Zar ne treba i malo čarolije za napraviti dijete? A kad se sjetim jaslica, e tek mi je onda muka. Prisiljen si ostavljati svoju bebu raznoraznim odgajateljicama koje su ti dodijeljene slučajnim odabirom, i to na 9 h dnevno. Je li to uopće humano? Pa to je strašno, čak i kada je sve u najboljem redu.
Svejedno, neki da sam si kupila folnu kiselinu. Mislim, nisam se još odlučila na treće dijete. Najvjerojatnije niti neću. Ali neka se nađe. Nije se loše malo nahraniti folnom, a i dobra je za kožu.
Pa računam, kada bi sada ostala trudna, dijete bi se rodilo u prosincu. Joj, ne ne, to mi nikako ne odgovara.
Računam si dalje, za svega malo više od nekoliko godina, brzih nekoliko godina, djeca će mi možda i na fakultet. Uvijek sam htjela da odu vani studirati. Ako ćemo imati mogućnosti. Ne zato što je vani nešto fensi, a ja sam seljača, nego zato da se osamostale, da steknu životno iskustvo, da ne budu mamine maze sve dok mamu ne strpaju u dom za starije i nemoćne osobe.
E sad, ako/kada oni odu na taj faks, ili se na drugi način osamostale, mi ostajemo praznog gnijezda. Čovječe, praznog gnijezda! Pa to je tako žalosno. Ostajemo samo muž i ja. I pas. Ostajemo sami nas dva gunđala. I pas. Nećemo sigurno više niti na izlete, niti istraživati, možda ćemo eventualno gledati subotnje tv showove. I izmjenjivati se u šetnji psa. Možda nabavimo i mačku. Možda i kanarinca. Možda ćemo i na pusti otok za godišnji. A možda se i čarolija tamo bude imala priliku pojaviti. Možda to i ne bude tako loše. Hm. Kažu da ljubav u braku procvate kad djeca odu iz kuće.
Što kaže Google?
Onda malo googlam pojam treće dijete. Puno je traženiji od pojma prvo dijete. Ili drugo dijete. Za njih se valjda manje pitaš bi li trebao ili ne. Više vjeruješ intuiciji. A za treće pitaš sveznajućeg prijatelja Googla. Reci, brate mili, da li da idem na treće ili ne? Ali Google baca neke forume na kojima se žene isto to pitaju, nema konkretnog odgovora. Zatim baca neke članke, kažu najbolje je rađati u dvadesetima. Pa razne tarote i horoskope. Al’ neće reći jasno i glasno da ženo, ili ne ženo!
Mislila sam da se sve majke to ponekad pitaju. Ali uviđam da neke jednostavno znaju da je jedno ili dvoje dosta. Odzvanja mi rečenica jednog susjeda, koja kaže, uvijek mi je bilo žao što nisam imao treće dijete. Nisam nikad čula da je netko rekao, uvijek mi je bilo žao što sam dobio treće dijete. Ali sjetim se i jedne kolegice koja žaluje što nije imala četvrto. Pa si mislim, možda neke žaluju za sljedećim koliko god ih rodile. Možda bi tako i ja.
A jesi muža pitala gospođo, pitate se?
Pa jesam, kako ne. Očekivano, budući da je poznato da su muževi ti koji su odlučni, on i je i nije za tu opciju. Slično je bilo i s prvim, i s drugim djetetom. Ali tada ga nisam morala ni pitati jer moja želja je bila toliko jaka da je odgovor bio suvišan. Čarolija je to.
Pa si mislim, znaš kaj, ako se dogodi – super, a ako ne – ništa. Ali jasno, neće niti gospon Bog odlučiti umjesto mene.
Ni Bog, ni muž, ni Google, nitko ne želi odlučiti za mene. A očito, neću ni ja. Kada bi stvarno htjela, odlučila bi. I ništa zato, ovako mi je super. Iako već znam da bi bila djevojčica. Iako joj već znam i ime.
Pište mi ako znate bolje od Googla, ljubi vas Ena Lav.
