Tit, Mit i Nat na Dugom otoku

0

Opet cvrče cvrčci dok ispod teških borovih grana gledam kako se ljube bijele jedrilice s plavim beskrajem. Ne, nije gužva. Miriše smilje. Čuje se lagana muzika iz obližnjeg beach bara.

 

Ako ijedan otok pokušava pojasniti ljepotu različitosti, onda je to Dugi otok. Čim siđeš s trajekta i popneš se na cestu, servira ti dvije različite plate savršenih pogleda. Duž jedne strane otoka dodvorava ti se gusto razvedeno otočje i mirna luka, a duž druge ti namiguje nepregledna pučina, skitnica koju ne drži misto.

Kada bi Dugi otok bio čovjek, zasigurno bi bio mudrac. Jer svašta zna. Zna u miru igrati balote svake večeri, unatoč tome što u sebi krije mračnu špilju koju zovu Strašna peć. Tako se zove jer su u njoj nekada davno stanovale vještice i upravo su tamo, daleko od očiju javnosti, izvodile svoje čarolije. Nalazi se na kraju dugačke, uske makadamske ceste, koja gleda svaki zalazak sunca i valove kako namiguju Talijankama.

A turistkinjama pred špiljom i u špilji namiguje jedan Nigerijac, vodič. Obilazak traje pola sata i svašta je moguće naučiti u tom vremenu. Od činjenica o homosapiensu koji je prije vještica tamo obitavao, do Isusa i Bude koji se nalaze ucrtani i oblikovani na čovjeku nepristupačnim mjestima. A nadam se da sam sada, uz pomoć maštovitog vodiča, za sva vremena zapamtila i razliku između stalaktita, stalagmita i stalagnata.

Kaže čovjek: „Desna ruka gore TIT, lijeva ruka dolje MIT, ruke zajedno NAT.“ TIT krasi špilje stvarajući se i viseći sa stropa, a MIT nastane na podu kao posljedica TIT-ovog kapanja. NAT nastaje kada se TIT i MIT nakon strpljenja dugog nekoliko tisućljeća napokon spoje. Nagradi li ih uvijek strpljenje, pitam se.

Taj dalmatinski Mudrac nema moćnih supermarketa, ali ima moćne stijene Telašćice. One skoro pa svečano, s fanfarama u pozadini, čuvaju slano jezero u uvali Mir. To jezero moglo bi biti neplanirano dijete mora i otoka. Nalazi se na kopnu, ali slane je vode. Razmišljam, možda ga je nekada davno neka vještica iz Strašne peći pokušavala izliti u more. Tako bi se jezero uklopilo u uobičajeni plan prirode, u kojem more nema od sebe odvojenu djecu. Ali je Mudrac podigao stijene i blago joj se nasmijao.

Pogled s klifova je gotovo nestvaran, pogotovo nama sirotanima koji smo navikli kroz prozor gledati tuđi prozor. Takav čudesan, podiže uspavanu svijest o tome kako je Zemlja jedno divno mjesto za život. Tiho šapće i o tome kako je Hrvatska jako bogata zemlja. Unatoč vanjskom dugu, lošem gospodarstvu i lošoj turističkoj sezoni. Dok ne shvatimo koje bogatstvo imamo u sebi, nećemo dohvatiti niti materijalno blagostanje.

Za razliku od idiličnog pogleda s klifova u more, pogled iz mora na klifove je sasvim druga priča. Ispod tih visokih stijena, nošen valovima, spoznaš koliko si malen i slabašan. Spoznaš i da se ne treba otimati strahu, jer uvijek može biti veći od tebe. Treba ga pustiti da se pretvori u snagu. Treba ga pustiti da se pretvori u spoznaju.

Ali taj otok Mudrac definitivno zna kvalitetno uživati i na mnogobrojnim uvalama dočaravati Raj. Mislim da to najbolje čini na Velom Žalu. Spustio je mekane oblutke na dugačku bijelu uvalu, zalio je kao duša čistim modrim svjetlucavim morem i rekao mi: „Ostani slobodno, ovo možeš biti i Ti.“

Ne zaostaje niti na Velom Ratu. Tamo me zaljuljao u velikoj ljuljačci. Ona visi sa stabla, a predstavlja se kao tvoja nova uspomena. Tamo mi je Mudrac podigao pogled na sam vrh svjetionika i rekao: „Ovdje možeš biti i Ti.“

Kad se uistinu popneš gore i udahneš slobodu, shvatiš da iako su ti noge prvi put tuda kročile, nekada davno već si tu bio. Na vrhu.

 

Morska špilja

Mudrac jako dobro skriva svoj biser, Golubinku. Morsku špilju koju nećeš lako pronaći u niti jednom prospektu. Ali ćeš je lako pronaći ako tako odlučiš. Ne trebaš skupo plaćati izletnički brod. Ne trebaš platiti čak niti ulaz. Niti vodiča. Ne moraš ama baš ništa platiti, a izaći ćeš znatno bogatiji.

Većina posjetitelja koji ju obilaze unajmi kajak pa se do nje i kroz nju u istome i provozaju. Ali ne moraš niti to. Mi nismo. Djeca su veslala na surf dasci, muž je plivao, a sam došla pješke. Kod ulaza u špilju sam posumnjala u dobronamjernost pješačkog puta do bisera Dugog otoka. Tamo su stijene postale jako strme, ravne i skliske, a valovi prilično veseli. Sjećate li se? To su oni šarmeri koji zavode Talijanke. Mogu reći da sam se s tih stijena više skotrljala, nego voljno skočila, ali vrijedilo je.

Dugačak i uzak put kroz stijene špilje bio bi prilično strašan kada ga ne bi obasjavala prvo intenzivno modra, a kasnije zelena svjetlost. Na kraju puta, ljubazna špilja svoje hrabre goste dočeka glatkim stijenama na kojima se možeš odmoriti. Možda se u neko doba dana možeš i posunčati kroz otvor na samome vrhu. Otvor koji ti istovremeno oduzima dah i daje hrabrosti da ostaneš u gostima što duže.

Često gledamo snimke iz dalekih zemalja na društvenim mrežama i uzdišemo za nedostižnim nam destinacijama. Istovremeno puno nas ne zna kolika savršenstva prirode imamo tako blizu. Počinjem misliti da je upoznavanje Hrvatske prvi način na koji djecu možeš potaknuti da vole domovinu. Ne ide to preko udžbenika iz povijesti, ratnih priča, nametanja osjećaja dužnosti. Svakako ne ide lako ljubav prema domovini niti preko saborskih igrokaza, korumpiranog sudstva i školstva, ne ide preko odvjetniče ili graditeljske mafije, obezvređivanja znanja, veličanja ustaštva, lošeg zdravstva, još goreg mirovinskog sustava, tolerancije nasilja niti preko svesrdnog podržavanja bezobrazno plitke, intelektualno uvredljive i manipulativne politike. Definitivno ne ide niti preko obezvređivanja drugih domovina, vjera ili razmišljanja.

Ljubav uvijek ide prirodno. Preko prirode te uči životu, pa viče: „Ja nemam granica koje ti ne možeš prijeći, cijeli svijet je tvoja domovina.“

Unatoč tome, najvišem vrhu Dugog otoka ne smiješ prići. Piše da je to samo za vojsku i policiju. Mudrac očito baš sve zna. Pa tako i da unatoč svakodnevnim lekcijama koje nam priroda pruža, još nismo previše naučili.

Do sljedeće kolumne, pozdravljaju vas TIT gore, MIT dolje i NAT zajedno, s Dugog otoka.

 

ENA LAV, zakonita supruga, seljača, majka, rob korporacija i svojih snova, sklona PMS-u i drugim hormonalnim promjenama, zaljubljena u rast i razvoj duha, samokritična i nezadovoljna vlastitim napretkom, u preuranjenoj krizi srednjih godina sa zakašnjelim prihvatom iste, wanna be spisateljica s pola romana, u stvarnom životu pravnica koja često sanja da joj još fali neki ispit do diplome…

Facebook Ena Lav

 

Share.

Comments are closed.